Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

44.

Thomas

Dao sam im drugu priliku. Čuo sam po Beatrisinom glasu da se kaje. Osjetio sam njezinu bol i tugu. Htio sam zadovoljiti i nju, a i Helenu. Sigurno bi voljela kada bi dobila darivanje za dijete. U ovih par dana otkad smo ponovno zajedno vidio sam kako se gleda u ogledalo. Vidio sam kako uvijek draga svoj trbuščić. Vidio sam koliko jedva čeka to dijete. Mislim da sam dobro postupio. Beatris zaslužuje priliku da se ispriča. A tko sam ja da joj branim?

„Plavušice, imam jedno iznenađenje.“ Prošapćem. Dotaknem je za rame budeći je. Jutro je i trebalo bi polako krenuti želimo li stići na vrijeme u Zagreb. Sinoć sam se putem poruka dogovorio s Beatris oko par sitnica. U jedan bi trebali biti tamo, a sada je deset. Plavušica nikako da se probudi.

„Mhm..“ Promrmlja.

„Nemoj ti meni 'mhm'.“ Upozorim je. Ona se okrene na leđa. Rastegne se, a onda se okrene na desni bok, prema meni.

„Jutro.“ Slatko progovori. Njezin glas ujutro je još slađi. Volim kada me gleda tim svojim velikim plavim očima. Smiješi se, a s njom i ja. Želim da svako jutro bude ovakvo. Želim se svakoga jutra buditi pored nje. Osjećaj je kao da se budiš pored anđela.

„Jutro, ljubavi.“ Prvi put zamijenim nadimak plavušica s nekim sladunjavim. Otisnem maleni poljubac u njezino čelo. „Diži buncek, idemo negdje gdje te čeka jedno veliko iznenađenje.“ Kažem provocirajući je. Njezine oči još više zabljesnu nekim neobjašnjivim sjajem.

„Kako si znao da mi je rođendan?“ Šokiram se. Progutam knedlu, te nabacim smiješak. Prođem prstima po njezinoj ruci.

„Pa nisam sve do sada.“ Nasmijemo se oboje.

„Koliko ti je? Devetnaest ili dvadeset?“ Sarkastično upitam.

„Dvadeset.“ Odgovori smijući se. Napravim zbunjujuću grimasu kada se zapitam kako li je to moguće. Ona pročita moje pitanje putem te grimase pa se nasmije prije negoli odgovori. „Mama me slala u još jednu dodatnu godinu školovanja radi boljeg ugleda i obrazovanja. Ne pitaj.“ Nasmijem se kada ugledam to njezino preokretanje očima.

„Hajde, oblači se.“ Potapšam je po nozi, a onda se ustanem veselo odlazeći u dnevni boravak. To što joj je rođendan još je samo pridonijelo ovom iznenađenju. Nekako smo uspjeli stići u jedan. Kasnili smo možda petnaest minuta. Znao sam da ćemo se posvađati čim uđemo u Mislavovo dvorište.

„Thomase, želiš li mi nešto reći?“ Odvrati pogled od kuće na mene.

„Nemoj odmah pošiziti. Ne bih ti nikada napravio ništa nažao. Vjeruj mi da je ovo nešto dobro.“ Obuhvatim njezinu ruku. Nasmiješim se veselo.

„Ako je ovo još neka tvoja smicalica ubit ću te vlastitim rukama, a ako kojim slučajem preživiš nećeš više nikada čuti za mene.“ Teško uzdahne, a onda mi zaprijeti kažiprstom. Potegne kvaku auta izlazeći iz istog. Nasmiješim se njezinim prijetnjama, te izađem i ja iz auta. Zaključam autu, a onda dođem do nje. Obgrlim je oko struka. Uputimo se u kuću. Otvorim vrata. Zatekne nas mrtva tišina. Smiješio sam se dok me Helena prekoravala pogledom. Dođemo do blagovaonice. U njoj je bio potpuni mrak. Nasmiješio sam se upalivši svijetla. Svi su iskočili.

„Iznenađenje!!“ Viknuli su jednoglasno. Zadovoljno sam se smiješio, a onda sam pogledao u Helenu kojoj je osmijeh bio od uha do uha. Držala je ruka na ustima šokirano. Cijela blagovaonica je bila ukrašena raznim dječjim stvarima. Baloni su bili na svakom koraku. Stol je bio postavljen kao za nedjeljni ručak. A u kutku pored prozora bilo je brdo poklona. Bilo je tu par ljudi, ali po meni su to oni najvažniji. Oni koji su bili u Heleninom životu i koji i dalje jesu. Oni koji joj znače. I oni koji se iz dubine srca žele iskupiti.

„Dobrodošla nam natrag! Ti i tvoje malo čudo!“ Beatris veselo uzvikne. „Znam da sam napravila ogromnu pogrešku. Svjesna sam toga. Razumijem da mi ne možeš trenutno oprostiti, a možda nikada ni nećeš, ali želim ti pokazati i dokazati da mi je uistinu žao i da se kajem. I ne ljuti se na Luciju ili Mislava, nisu oni krivi.“ Pokazala je na njih, a onda se vratila na nas. „Ja sam ih u sve to uvukla. Imam psihičkih problema i vjeruj mi pokušavam to riješiti s psihijatrom, ali trebat će vremena. Zasad samo želim da se zabavimo, da proslavimo ovo malo stvorenje i da ti pokažem koliko mi je stalo do tvoga oprosta.“ Pogledam u Helenu. Nijekala se. Vidjelo se da nije znala što da napravi. Prošao sam rukom po njezinim leđima u znak potpore.

„Znaš što?“ Progovorila je. „Ne želim si ovaj dan uništiti svađom!“ Vikne radosno. Nasmiješim se njezinoj dobroti i snazi koju nosi u sebi.

„Tako je! Idemo jesti! Mama je gladna, bejbi!“ Anet uzvikne. Pozvao sam osobno Anet. Krenula je rano ujutro kako bi stigla tu na vrijeme. Znao sam da je ona jedina osoba koja Helenu nije povrijedila kao što su svi drugi u ovoj sobi. Nasmijemo se Anetinoj izjavi, te sjednemo za stol kako bi ručali. Kada smo se smjestili i kada nam je kućna pomoćnica posložila svu hranu na stol Helena poprijeko pogleda u Beu.

„Nisi nešto stavila u hranu, ha Beatris?“ Odluči se našaliti na Beatrisin račun što mene iskreno nasmije, ali malo se i zapitam. Beatris se nasmije, a onda se odlučno obrani.

„Nikada sebe ne bih otrovala.“ Sarkastično kaže. Kada shvatim da je to vrijeme došlo, ustanem se. Uzmem svoju čašu vina i vilicu lupivši lagano vilicom po čaši kako bih dobio svačiju pažnju.

„Molim za jedan trenutak prije negoli krenemo jesti. Prije nego nas Beatris sve otruje pa neću dobiti ovu šansu.“ Podrugljivo kažem. Svi se nasmiju osim Beatris koja je samo pokazala maleni smiješak i zakolutala očima. Kada se svi prestanu smijati, pročistim grlo, te glasno i jasno počnem pričati.

„Jedino meni bitni ljudi znaju da sam knjiški moljac. Nikada to nisam nikome govorio. Znali ste me kao ženskaroša, ali ne i kao dječaka koji traži pravu ljubav u knjigama. Svi vi ste mislili da me znate, ali zapravo mene nitko nije znao. Onda je došla jedna plavušica koja me znala izluđivati na prvu, a onda mi je kasnije pokazala tu blistavu ljubav o kojoj sam stalno čitao.“
Pogledam u nju. U svoju plavušicu. U svoju ljubav. U svoju bolju polovicu. U svoju srodnu dušu. Pružim joj ruku. Ona zbunjeno pogleda u ostale, a onda prihvati moju ruku i ustane se. Pustim njezinu ruku kako bih iz džepa izvadio malenu kutijicu. Pogledam je, a njezine ruke su opet bile na njezinim ustima. Nasmiješim se okrenuvši kutijicu prema njoj. Otvorim je, a maleni dijamant zasja. Nisam nikome rekao da ovo planiram učiniti. Razmišljao sam o tome dosta dugo i plan mi je bio to napraviti negdje gdje smo sami, ali ovo je došlo kao naručeno. Gledali su me u šoku svi po redu.

„Podarila si mi ljubav. Podarila si mi dijete. Podarila si mi sreću. Sve sam dobio, ali još tebe nemam na papiru. Iako mi ne treba nikakav papir koji bi trebao pokazati našu ljubav, svejedno želim proslaviti tu našu ljubav. Hoćeš li se udati za mene?“