Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

45.

Helena

Kako da reagiram? Kako se osjećam trenutno, uopće? Val ljubavi i sreće me obuzeo. Gledala sam u njega šokirano. U tu kutijicu iz koje je sjajio dijamant. Nije me bilo briga za taj prsten. Nisam obraćala pažnju na ljude oko nas. Skroz sam ih isključila. Jedino što me zanimalo bio je on i njegov govor. Sve ove ljude koje je znao cijeli svoj život, duže od mene, prekrižio je rekavši da ga nitko ne zna bolje od mene. Rekavši da sam ja osoba koja mu je pokazala ljubav. Ali nije ni svjestan da je on taj koji je meni pokazao što je to ljubav. Nijedan od nas nije znao kakva je ljubav. Pronašli smo je i iskusili zajedno. Položim ruku na kutijicu polagano je spustivši dolje jer je to trenutno najmanje bitna stvar.

„Ja ti nisam mogla pokazati što je to ljubav. Nisam jer ni sama nisam znala što je ljubav. Pronašli smo je zajedno. Proživjeli smo je zajedno, makar po meni, mi nismo došli ni do pola. Ne treba mi prsten s velikim dijamantom da mi pokažeš ljubav. Ne treba mi nikakva zabava da mi pokažeš kako ti je stalo. Ne trebaš mi govoriti svaki dan da me voliš. Meni je samo bitno da si tu, pored mene.“ Položim dlan na njegov obraz. Približim ga k sebi grleći ga čvrsto. „Naravno da ću se udati za tebe.“ Šapnem mu na uho. Udaljim se od njega široko se smiješeći. On mi pokaže svoje bijele zube. Snažno me povuče u jedan dugačak poljubac. Podigne me s tla na što vrisnem. Omotam noge oko njegovog struka. Pogleda u ekipu za stolom.

„Rekla je da! Rekla je da!!“ Vikne. Počnu zviždati. Smijem se kao luda na njihovu reakciju, a i njegovu. Kada se veselje malo smirilo pojeli smo ručak u miru. A onda je došlo vrijeme na mene i otvaranje poklona. Sjedila sam u sredini dok su oni sjedili oko mene. Anet mi je dodavala poklon po poklon. Beatrisin je bio na redu. Pogledala sam je ispod oka misleći si što mi je ona poklonila. Ali u naumu da otvorim poklon me spriječi nagli upad u kuću.

„Thomas Johnson!?“ Pogledam u Thomasa zbunjeno, a on se još zbunjenije ustane te izjavi.

„Taj sam.“ Do njega su došla dva čovjeka. Jedan u odjelu, a drugi samo u košulji no i dalje pristojno obučen. Zbunili su me. Što oni žele od Thomasa? Onaj u odjelu izvadi značku.

„Uhićeni ste radi silovanja Helene Novak. Imate pravo na šutnju, odvjetnika i jedan poziv. Privežite ga, dečki!“ Izjavi. U kuću uđu još dva policajca koja su bila u plavom, te jedan izvadi lisice i priveže Thomasa. U šoku ne mogu progovoriti. Thomas me pogleda, a ja nijemo odmahnem glavom ne znajući u čemu je riječ. Kada su ga uhitili postalo mi je jasno kao dan da moram reagirati.

„Ne! On to nije učinio!“ Izveli su ga, a ispred mene su stala ona dva policajca koji su prvobitno upali u kuću.

„Smirite se, gospođice.“

„Čujete li vi mene!? On to nije učinio!!“ Zaderem se još jednom.

„Tko ste vi?“ Upita me drugi policajac.

„Ja sam Helena Novak.“ Progovorim ljutito.

„Odlično. Onda idete s nama u postaju kako bi malo porazgovarali.“ Kaže policajac u odjelu.

„Sa zadovoljstvom.“ Pristanem. Oni krenu prema izlazu, a ja za njima. No prije nego izađem okrenem se prema svojoj lijepoj 'družini'. „Tako mi svega ako saznam da je ovo bilo vaše maslo.“ Zaprijetim im prije negoli izađem iz kuće. Na samom izlasku zateknem nju. U nevjerici zastanem gledajući je. Stajala je s prekriženim rukama na grudima prezirno me gledajući. Ona stoji iza ovoga. Ne mogu vjerovati.

„Oh, zlato mamino, jesi li dobro!?“ Zabrinuto dođe do mene polažući svoje ruke na moja ramena. Odmaknem se od nje.

„Da me nisi taknula. Nemoguća si. Nemoguća.“ Odmarširam od nje ljutito. Uđem u auto s policajcima. Ali ne u isti onaj gdje je Thomas. Oni su već otišli. Nisam je čula ni vidjela mjesec dana ako ne i više. Kako je uopće znala gdje smo. Zar ona ne može prestati? Naravno da ne može. To je ipak Amanda Novak. Uvijek bih napravila sve kako bi ona željela. Oduvijek sam bila njezina lutkica. Ali sada kada je moje dijete u pitanju nema te šanse da ću se vratiti njezinom naređivanju. Po ulasku u postaju počela sam vikati na sve redom tražeći Thomasa.

„Smirite se, gospođice. Sada će doći nadređeni i reći vam smijete li ga vidjeti ili ne.“ Obuhvatio me za ramena smirujući me. Udahnula sam duboko, kimnula glavom i nekako pristala na suradnju. Sjedila sam u predvorju neko vrijeme s glavom u rukama. Ne bih se smjela uzrujavati. Ali ne mogu si pomoći. Što da radim? Kako da mu pomognem?

„Gospođice Novak?“ Podignem glavu na zvuk svoga prezimena. Kada ugledam poznato lice preplavi me neka nada. Brzo se ustanem.

„Viktor! Viktore, moraš ga pustiti! Nije ništa učinio! Nije me ni taknuo! Mama je sve izmislila, znaš mamu, Viktor!“ Primim ga za ramena moleći ga. Bio je tatin najbolji prijatelj. Njegov kolega. Meni je bio kao stric kojeg nikada nisam imala. Slomila sam se i počela sam plakati. Suze su same klizile. Silazile su niz moje obraze pa sve do vrata.

„Helena, žao mi je, ali prvo moramo tebe ispitati pa njega pa sve to utvrditi..“ Prekinem ga.

„Ja ti sada, tu govorim da mi nije radio ništa protiv moje volje.“

„Znam, Helena, ali to ne ide tako.“

„Trudna sam. Molim te, nemoj činiti ovo još težim nego što je. Ne želim da otac moga djeteta završi iza rešetaka radi moje ušljive majke.“ Nastane tišina. Gleda me. Promatra. Čekala sam njegovu milost. On mi je bio trenutno jedini spas.

„U redu. Neću odugovlačiti s time. Vjerujem ti. Ali morat će ostati tu malo duže radi kratkog ispitivanja i zapisnika. Može?“ Kimnem glavom.

„Mogu li ga vidjeti?“ Drhtavo upitam.

„Bolje je da dođeš kroz par sati.“ Kimnem glavom potišteno.

„Molim te, reci mu da sam bila tu.“ Kimne glavom. Okrenem se, te napustim policijsku postaju. Šetala sam ulicama grada Zagreba čekajući da vrijeme proleti. Kada je već vidno pala noć odlučila sam otići do kafića. Taman kada sam trebala skrenuti u ulicu gdje se nalazio kafić nešto me lupilo po glavi. Ostalo je sve postalo crno i meni nepoznato.