Ponovo dišem

DESETO POGLAVLJE

Ulazim u kuću iza Antonele, kimnem glavom prema Magi i automatski čučnem ispred Emili, malena je lijepa kao i njezina majka. Pružam igračku dok ona kreće prema meni sa očima punim radosti i sreće, grli me oko vrata i viče tata. Slomio sam se. Presjeklo me po sred srca. Plakao sam. Slomio sam se pred ženama. Plakao sam samo kada su mi žena i dijete poginuli i kada sam ih sahranjivao, i sad, ovog trena dok me malene ruke stežu oko vrata.

Moja kćer je mrtva, a ova curica u meni vidi oca. Sve bih dao kada mi mogao vratiti svoju Vanessu, malenu srećicu koja nije ni stigla živjeti. Držao sam se za Emili kao za slamku spasa. Tako mi je godio njezin zagrljaj. Vratio u mene trunku one ljubavi koju je Vanessa odnesla sa sobom kada je poginula skupa sa mojom ženom. Tjeram uspomene od sebe, milujem Emili po svilenoj mekoj kosici. Pogledam u Antonelu i vidim da i ona plače. Nadala se da neće pamtiti Maria, i srećom ne pamti njega. A ima potrebu za očinskom ljubavlju. Bože, šta mi rade ove cure. Ovaj stav sam gradio svih ovih godina nakon nesreće, da bi me sada jedna malena djevojčica oborila svojim riječima. Ne želim joj to zamjeriti, prihvatiti ću da me zove ocem. Kako bi se djetetu objasnilo da joj ja nisam tata. A onda se sjetim onog ološa, on će se i tako nje odreći, ona će poznavati samo mene.

''Alex, ja...''

'' u redu je, pusti ju''

Nisam htio Emili pustiti iz ruku, a ni ona mene. Čitavo vrijeme ju držim u naručju i vidim da joj se okice polako sklapaju. Mazim ju po svilenoj kosici, topim se. Meni srce ponovo kuca ne puno kao da je to moja Vanessa, ali skoro jednako. I nju ću gledati kao svoju, samo ako mi Antonela dozvoli. srce mi se slomilo na sitne komadiće kada sam ponovo čuo tu riječ, tata. Ne želim više biti nemoćan i sve preuštati slučaju. Ja ću štititi ove svoje divne dvije curice, one i jesu moje sunce. Ono koje je obasjalo tugu, tamu i smirilo moje demone. Ono sunce koje će od mene ponovo napraviti normalnog čovjeka, a ne ovoga koji je ogorčen na sebe i čitav svijet oko sebe. Želim dati sebi priliku, vrijeme ne mogu vratiti, rane ne mogu zacijeliti. Nikada neću. Ali mogu krenuti dalje. Neću odustati, to jednostavno nisam ja.

''morali bi razgovarali, svo troje.''

I dalje držim malenu, jednostavno ne mogu ju pustiti.

Moram im reći za Maria, naravno servirati ću im priču, ne mogu dozvoliti da me se preplaši. Samo se nadam da gad neće pokušati reći Antoneli. E tada ću stvarno goriti u paklu.

''šta se dogodilo?''

''moj prijatelj i ja smo jučer navečer sjedili u kafiću, otišli smo na cugu. Leon je umirovljeni vojnik, ali ima oružje još uvijek uza sebe. Naišao je Mario, ugledao me, skužio je pištolj. Ja sam se odmah digao da ga spriječim, ali bio je brži. Ni sam ne znam kako, ali Leon se našao ispred mene. Srećom, ranio ga je samo u ruku, inače je dobro. Kada je Mario skužio da nisam ja pogođen, bacio mi je kovertu za tebe i pobjegao. Prijavio sam ga, naravno, ali uhvatiti ću ga, neću odustati dok ne izravnamo račune.''

''o moj Bože, ne mogu vjerovati, pa on je potpuno poludio!''

''da, bojim se da niste sigurne ovdje. Antonela, rekao sam ti, trebale bi se preseliti kod mene. Kada se sve završi, ako se poželite vratiti ovdje, neću vam braniti, ali sada nema drugog načina. Misli na Emili, ona više ne može biti zatvorena u kući. Djete mora van na igru, dani su lijepi. Kod mene vas neće naći''

Možeš misliti kako ću ih pustiti da odu nakon što sve završi, potruditi ću se da nikad ne poželi otići. Gledam ju i vidim da razmišlja. Zna da nema šta razmišljati, ali isto tako znam da se boji. Gleda mene i Emili koja i dalje spava na mojim prsima, biti će ju teško spustiti u krevet.

''zanima me šta ti je dao, gdje je ta koverta?''

''u mom autu, u pretincu na suvozačevom mjestu. Mogu otići po to ako želiš?''