Ponovo dišem

PETNAESTO POGLAVLJE

''Sunce moje jedino. Ljubavi moja. Kako mi je samo falio tvoj dodir ruku, tvoj miris, dodir mojih prstiju po tvojoj mekanoj kosi. Reci mi da ne sanjam, molim te. Reci mi da si u mom zagrljaju daleko od svijeta oko nas. Reci mi da znaš kako ću vas uvijek štititi i voljeti, iznad svega.'' – ponovo je udahnuo moj miris i još jače me stegnuo sebi. Slamam se. Moram biti jaka.

Polako ga odgurujem od sebe, ovako nikada nećemo razgovarati. A ja ne mogu dugo ostati.

''Alex, ne mogu dugo, znaš da se Emili budi, ne želim da opet pomisli kako me neće vidjeti par dana.''

''oprosti mi, možemo krenuti''

Prima moju ruku i vodi me niz našu ulicu. Ne pitam kuda idemo, znam da će naći neko mjesto za malo samoće. Mjesto gdje će mi se napokon otvoriti. Šutim čitavim putem. Nervozna sam. Zašto odugovlači?

''Alex.. zbilja ne mogu dugo ostati, drugi put ti govorim. Nemam puno vremena. ''

''oprosti mi. Reci mi što bi željela znati?''

''rekao si mi kako su ti žena i dijete poginuli. Strašno mi je žao. Sigurno ti nije bilo lako. Možeš li početi pričati od tud?''

''mogu. ''- djeluje jako tužno, kako i nebi. Bol se osjeti. – ''nakon što sam saznao da su poginule, skoro sam ubio vozača koji ih je izgurao sa ceste, ubio je dva života zato šta je zaspao! Pobrinuo sam se da završi u zatvoru. Ne zato što su to bile moje cure, već zato što su to bila dva nedužna života. Jedan život koji je tek počeo živjeti. Jedan život koji mi je pokazao da se ljubav prema ženi ne može mjeriti sa ljubavlju prema djetetu, kćeri ili sinu. Ja sam učio nju, a ona je učila mene. Kada sam ih izgubio, završio sam u paklu. Moji dani su bili tmurni, jadni, plakao sam, spavao sam na njihovom groblju, nisam se mogao pomiriti s tim. Moj brat je vodio firmu, ja sam uglavnom bio doma u svom crnilu. Svom paklu. Za mene nije bilo svjetlosti. Nije bilo nade da ću ponovo izaći među ljude. Pio sam i naručivao kurve. Tjerao sam ih ujutro. Osjećao sam kao da sam izdao svoju ženu jer sam kurve dovodio, i onda sam se opet uhvatio viskija. I tako u krug. Sinulo mi je bezveze iz čista mira da ovom mjestu fali vrtić, nazvao sam brata i tražio da raspiše natječaj. Nisam imao vjere više u bilo šta. Tog dana kada sam se išao naći sa tobom u kafiću, to je bio prvi dan nakon svih dana kada sam sam sebe sažalijevao, taj dan sam izašao normalan među ljude, trijezan, pomirio sam se sa činjenicom da ih ništa neće vratiti. Ali one će zauvijek biti u mom srcu. Kada sam te vidio, izgledala si kao anđeo, sunčeve zrake su te obasjale i mislio sam da haluciniram. Vrag u meni se smijao mom ludilu, dok me neki anđeo gurao tebi. Poželio sam te isti tren grliti, dodirnuti, samo da vidim da ne sanjam. Prelijepa si bila. I sada si. Onda te Mario napao, u meni se probudila zvjer koju sam taj dan uspavao i obećao sebi da ću biti miran. Ali eto, nisam uspio. Nakon što sam ga poslao u pritvor, pratio sam ga, oteo, mlatio, htio sam da plati za svaku tvoju suzu, svaki udarac koji je tvoja koža osjetila, svaku ružnu riječ. To što imaš Emili, to me još više ubijalo u pojam. Mučio sam se sa sobom. Ne znam da li postoje baš takve slučajnosti ali vjerujem da nešto ima. A kad sam ju vidio, bol se javila, plakao sam, Bog mi je dao priliku da brinem o jednoj curici i o tebi, vratio mi je ono svjetlo koje sam izgubio. Vi niste zamjena. I nikada nećete biti Antonela, vi ste me vratile u život. Zbog vas sam se trgnuo, krenuo živjeti, boriti, htio sam da me tvoje dijete prihvati. Ali onaj tren kada me nazvala ocem, sve je u meni puklo. Uvukla mi se pod kožu. Ne želim biti van vašeg života, nikada više. Ne želim da Emili živi bez mene. Ona se ne sjeća pravog oca, zamjenila ga je samnom. Ona ne pamti igru sa Mariom jer se nikada nije igrao s njom, pamti sitnice koje je provela samnom. Molim te Antonela, ljubavi moja, nisi mi nikada bila trofej, nikada te nisam prevario, nikada neću. Posesivan sam, ljubomoran, pod svaku cijenu čuvam svoje. Dlaka vam ne smije pasti dok ja ne odobrim. Ja sam takav. I ne znam drugačije.''