Prevario me. Slomio mi je srce. Ne vjerujem više u ljubav. Boli me, jako me boli srce.
Ajde on, ali kako mi je moja prijateljica mogla zabiti nož u leđa?! Bože, kako sam se samo prevarila! Zašto zaslužujem samo tugu? Zašto sam toliko tužna da ću umrijeti od tuge i žalosti?
Suze liju iz mojih očiju i pitam samu sebe:
- Zašto bi netko tebe volio? Ništa nisi postigla u životu, svi te mrze, svi ti se rugaju... Pogledaj kakva si, poput svinje! Mah, i svinja je ljepša od tebe. Nema tebi spasa.
Smiri se. zašto jaučeš od boli? Zašto si uzela žilet pa režeš sebi dlan? Hajde, nastavi - čujem podsvijest kako mi govori.
- Zaslužila si to. Zapamti, ti si nitko i ništa. Ti si beznačajna. Ti si ološ. Smiješna si, djevojko, kako će tebe netko voljeti? Zar se ne vidiš u ogledalu, zar si ćorava pored zdravih očiju? Ni on te ne voli, ima drugu. Ima ljepšu. Sama si za sve kriva. Sama si poželjela to, zar ne?
- Umukni! - uhvatim se za glavu. - Dosta je bilo, umukni više, ostavi me!
Počela sam razbacivati stvari po sobi. Lomiti sve pred sobom. Poslije sam se skučila i počela plakati, počela sam vrištati od boli. Poželjela sam da me nema, da nestanem s lica zemlje. Poželjela sam, ali želja mi se nije ostvarila.
A kada se želja već ne ostvaruje, onda ću se sama potruditi da se ostvari. Želim umrijeti, ne želim više disati. Ovo mi je zadnji dan života.
Uzimam ponovo žilet i počinjem rezati svoje vene. Da što prije prokrvarim i molim se da me nitko ne nađe.
Želim da sam sretna, a to nisam. Želim umrijeti, to je moj jedini san. Samo da ovoj agoniji dođe kraj. Da bude kraj moga života...
