Koraci [✔]

Poglavlje sedamnaesto

"Ko je tamo?" Začuje se ponovo glas, ali od drugog muškarca. Srce mi želi iskočiti iz grudnoga koša, manta mi se i poželim da vrijeme stane, da se sve zaustavi i da pobjegnem sa ovoga mjesta.

Čujem korake kako mi se približavaju i ja stišćem svoje šake sve dok ne osjetim kako mi se nokti zabijaju u kožu. Zašto ovo ne može biti jednostavno san? Noćna mora koja me zadesila zbog svih okolnih dešavanja?

Žmirila sam i digla ruke od svega znajući da mi nema spasa. Odbrojavala sam sekunde sve dok mi uši ne pistaju nijemi od glasnoga zvuka.

Pucanj.

Jedan. Dva. Tri.

Tijelo mi se strese od glasnoga zvuka i pomislim kako su u mene pucali ta dva muškarca, ali ne osjetim bol u tijelu, osjetim jedino zujanje u ušima od glasnog i iznenadnog pucanja.

Ne čujem ništa na par sekundi, a onda osjetim stisak nečije ruke na mom ramenu. Stresem se sva, od glave do pete i na rubu sam plača. Došao mi je kraj.

"Ajlin?" Čujem svoje ime u daljini, još uvijek su mi uši osjetljive nakon pucanja, ali jasno prepoznam Sergejev glas. Otvorim oči koje sam cijelo vrijeme imala sklopljeno i ne mogu da budem više šokirana nego sada, a ujedno i sretna što ga vidim. Povukao me za ruku i izašla sam na put ne vidjevši krv, niti mrtva tijela po podu. Okrenem se i ponovo sretnem Sergejev pogled.

"Šta radiš ovdje?" Upitam ga dok mi nemir ponovo dolazi u um i tijelo. Sergej je u ruci držao pištolj, mjesečina ga obasjava dok metal svijetluca pod tim sjajem. Zaledim se. Otkud mu pištolj i zašto ga nosi sa sobom?

"Šta ti radiš ovdje? Zvao sam te, bila si nedostupna. Išao sam do tebe, ali vrata su bila zaključana", objašnjava i u glasu mu prepoznam ljutnju i brigu. Zbunjuje me, zašto se brine za mene uopšte? Ni ne pozaje me dovoljno, osim ako zna nešto pa se zbog toga brine?

"Otkud ti pištolj? Zašto imaš prokleti pištolj?" Zanemarim njegovo pitanje i postavim mu druga pitanja umjesto toga, ne skidam pogled sa njegove ruke u kojoj je pištolj. Čovječe, u pustom sam parku sa nekim koga jedva znam i ko ima mračne tajne. Drhtim poput pruta, 'em zbog hladnoće, 'em zbog svega što se u proteklih pola sata izdešavalo. Noge mi popuštaju, malo mi fali da se srušim na pod.

Sergej stavlja pištolj u zadnji džep hlače i zakorači prema meni, no ja se brzo odmaknem za korak od njega i polažem ruke ispred sebe kao odbrambeni stav.

"Ne prilazi mi", kažem histeričnom bojom glasa, tresem se i ne mogu da to sakrijem od njega. Muka mi je, zašto se osjećam ovako slabo odjednom?

"Ajlin mogu ti dati objašnjenje", kaže mi sa blagim tonom i ponovo pokuša da mi priđe opreznim koracima. Ne znam da li da mu dozvolim da mi se probliži ili da pobjegnem glavom bez obzira. Ako pobjegnem, neću riješiti ovaj problem jer ću ga opet vidjeti, a ako ipak ostanem ko zna kako će se ova noć završiti.

Ipak mu dopustim da mi priđe, možda je ovo jedina i posljednja prilika da saznam odgovore od njega, osim ako me ponovo slaže. Laž. Ta riječ mi odzvanja u glavi, mislim da sam se sa lažima u posljednje tri sedmice susretala i previše puta i to me boli znati. Boli me činjenica što živim trenutno u mraku sa lažima, bespomoćna da išta učinim povodom toga.

Suze mi pokvase obraze i shvatim da mi je vid cijelo vrijeme do sad bio mutan i nejasan, kasno je da sakrijem bol i slabost pred njim jer je već uveliko primjetio da plačem. Pogled mu je sažaliv i pun krivnje, shvaća da me povrijeđuje, sigurna sam u to, ili ne zna kako da me utješi. Napravi još jedan korak prema meni, i ja spuštam ruke da mi padnu niz tijelo, nemam snage više da se opirem niti da se borim za istinu, barem ne sada nakon što sam skoro mogla završiti u šake dvojice nepoznatih muškaraca koji se bave dilanjem droge, ne nakon što sam vidjela da Sergej ima pištolj.

"Želim...samo da znam...odogovore", govorim u stankama jer sam se borila za zrak i suspregnula jecaj koji mi je bio u grlu. Nikad ne bih pomislila da ću povratkom u Bosnu upasti u ovakav problem i da ću se sama morati izboriti protiv njega.

Sergej me posmatra nekoliko sekundi, a onda zatvori prostor između nas dok me uzima oko struka i povuče u zagrljaj. Lecnem se na taj iznenadni potez i ubrzo osjetim toplinu njegovog čvrstog tijela koji se ovio oko mene poput štita, čuvajući me od stvarnosti i problema koji su me zadesili. Obujmi me njegov miris i nježnost, ali i sigurnost zagrljaja u koji se ubrzo prepustim i uzvratim ga. Stisnem ga najjače što mogu uz sebe jer ne znam da li ću ikada više imati tu priliku da mu budem ovako blizu i da opet osjetim ova osjećanja u zagrljaju.

Shvatam tad da, koliko kod možda bilo apsurdno, Sergej mi je prirastao srcu. Postao je neko bitan u mom životu i osoba do koje mi je i previše stalo s obzirom da ga ni ne poznajem dovoljno. Shvatam i da ne želim da moje sumnje budu tačne, iako cijela ova situacija dokazuje suprotno. Znam da nije čist u ovome, znam da ima neke veze sa ovim i moram saznati kakve tačno. Ako mu neću moći pomoći, barem hoću sebi kada budem znala ko je ovaj muškarac koji me grli i da li je ispravno što se ovako osjećam u njegovoj blizini.

Moram znati da li je ispravno što mi srce ubrza svaki put otkucaje kad ga vidim, kada se nasmije, kada me pogleda...moram znati u šta se upuštam jer sam i previše zaronila u dubinu sa njim, ne znajući gdje me vodi i šta me čeka pri samome dnu.