„Jeff brže,ajde,izdrži,zadnje minute su u tijeku!“-vikao je moj stari dobar trener Houston.
„Naravno treneru,idemo do pobjede!“-jedva jedvice sam to izgovorio i onako sav znojan osjećao sam se tako nemoćno i uljuljkano.Sve mi se zavrtilo,nisam znao gdje sam i što trebam učiniti.Čuo sam samo zvižduke sa tribina i cijelu klupu kako izgovara moje ime bodreći me.
Da sam barem tada rekao da ne mogu više izdržati,da sam barem skupio hrabrost i rekao da mi je loše.Nikada nisam bio kukavica,ali sam uvijek bio tvrdoglav.Radio sam sve ono što nije trebalo,uvijek sam radio po svome,zbog toga sam se posvađao sa ocem i ne pričamo više od deset godina.Moja majka umrla je od raka dojke par mjeseci prije nego što smo se otac i ja zakvačili.Znate,adolescentu nije lako odrasti bez ičije pomoći.Imao sam i starijeg brata,ali dok sam bio malen,doživio je prometnu nesreću.Išli su na europsko prvenstvo.Znam da mu je to bilo jako važno.Kažu da je vozač autobusa zaspao te da su se zabili u kamion.Ne vjerujem u to i mislim da je to sve bilo namješteno.Moj brat bio je velika zvjezda košarke.Chris Black.Tako se zvao.Svi su ga poznavali,mediji su ga stalno pratili,bilo je puno komada koji su se htjeli slikati s njime,bio je prava faca.Kada je poginuo,moji roditelji bili su totalno depresivni,na mene su gotovo zaboravili.Mislim da im je on puno više značio nego ja.Kada sam to shvatio bilo mi je trinaest godina,upisao sam se na košarku i želio sam dokazati da i ja nešto vrijedim.Naravno,sve sam to radio zbog nikad ne prežaljenog Chrisa.Jako mi nedostaje.Sačuvane su neke njegove stvari premda je autobus potpuno izgorio.Našli su znojnik koji nosim i dan danas na svakom treningu i na svakoj utakmici iako je u njemu ugravirano 'C.B.'To mi nosi sreću,tako sam uvijek sa bratom.Često obilazim njegov grob i stalno mu nosim cvijeće,medalje,priznanja i diplome koje dobijem.Jer to sam dobio zbog njega,jer svaki koš koji zabijem posvetim njemu.Uglavnom,da se vratimo na onaj dan kada mi je pozlilo.Velika utakmica,europsko prvenstvo,Pamesa Valencia protiv Efes Pilsena,finale.Možda sam zaboravio spomenuti da sam dobio upalu pluća i da nisam smjeo igrati niti pod razno.Ali siguran sam da sam vam spomenuo da sam tvrdoglav.Ne vjerujem doktorima i tim njihovim pričama 'ne smiješ igrati' bla bla...Znao sam da je vrlo rizično naprezati se,ali moja ljubav prema košarci i Chrisu bila je jača.Sjetio sam se da bi Chris sigurno igrao da je mogao i onda je poginuo.Nisam htjeo da Chris bude tužan zato što niti ja nisam odigrao to europsko prvenstvo.Znam da vam se činim kao da sam totalno ne zainteresiran za košarku,ali niste u pravu.Igrati ću sve dok mi se tijelo ne raspadne.Bilo je izjednačeno i ostalo je svega trideset sekundi do kraja.Svi su se derali,a ja sam imao loptu u rukama.Kada je sudac dao znak dodao sam loptu Marlonu,a on mi ju je vratio.Malo sam se zbunio i počeo sam voditi loptu u mjestu nisam znao trebam li šutirati sa polovice terena ili dodati nekome.Riskirao sam,poveo loptu,izdriblao par igrača i zakucao koš za pobjedu.I onda me je jedan igrač iz Pamesa Valencie svom snagom udario šakom u pluća,nije to bilo namjerno i sljedeće čega se sjećam bilo je to da sam se probudio s onim nekim sranjem za kisik u nekoj odvratnoj bolnici,a oko mene bilo je tisuće balona i cvijeća.Kada sam shvatio da na ruci nemam svoj steznik jako sam se uznemirio i onda su došli lječnici i moj trener.Bio je jako sretan jer sam se probudio.
„Gdje je moj steznik?“-uplašeno sam ga upitao.
„Doktori su ga morali skinuti kada si se onesvijestio na terenu,ali ne znam gdje je sada.Potražiti ću ga.Nego,Jeffe,moram te nešto pitati.DOBRO JESI LI TI NORMALAN?“
„Što je bi...“
„Začepi.Idiote jedan.Kako ti je uopće palo na pamet igrati sa upalom pluća?Kako?Kako si se usudio? Ti si apsolutno lud.“
„Ne dopuštam da me ovako vrjeđate.Iako sam se onesvijestio znam da smo pobjedili.Znam da sam zabio odlučujući koš i sve što tražim je da me ne osuđujete jer sam igrao bolestan.Možda sam ugrozio svoje zdravlje i sebe izložio opasnosti,ali sam svome bratu i vama i momčadi donio naslov Europskog prvaka.I iako mi je loše,osjećam se predivno jer sam ostvario ono što je moj brat oduvijek želio.I znate što?Dajem otkaz.Ostavljam košarku zauvijek.Dajte mi medalju i dres da odnesem svome bratu na grob.“
„Ne ideš ti nikamo mladiću.Ostaješ ovdje dok se ne oporaviš,a to će potrajati dva do tri mjeseca. Zahtijevam da se ne mičeš iz kreveta.“-trener je bio ljut na mene.
„Niste mi vi otac,uostalom i da jeste nećete mi vi naređivati JER JA VIŠE NISAM DIO EFES PILSENA. Ostavario sam ono što sam htjeo,punoljetan sam,mogu raditi što hoću,znam da je onda moj brat osvojio ovaj naslov Europskih prvaka da bi ostavio sve ovo i nastavio živjet punim plućima.“
„Ali ti nemaš zdrava pluća!Prestani izigravati nekoga kada si nitko i ništa.“-te su me riječi pogodile.Znam da to trener nikada ne bi rekao Chrisu.
„GUBI SE VAN IZ MOJE SOBE PROKLETNIČE JEDAN I NOSI TAJ NASLOV GDJE GOD HOĆEŠ ŠTO DALJE OD MENE,NE OBRAĆAJ MI SE VIŠE!“-jako sam se izderao i onda sam počeo jako kašljati.
-Nastavak uskoroJ
