Stig'o sam kući, a mama me s vrata napadne kako to izgledam, zašto to radim od života. A ja budala prokockao sam život s njom, kao i predivnu budućnost.
- Mama, smiri se, sada je najbitnije da ona preživi. Učinila je sve da nestane s lica zemlje, željela je umrijeti. A ako se to dogodi, ja ne želim živjeti.
- Ne pričaj gluposti, sine. Imaš dovoljno godina da se uhvatiš ukoštac s problemima i da pobijediš.
Nisam te rodila da ličiš na svog oca koji je prvom prilikom pobjegao čim su nastali problemi.
- Hrvoje! - dozivala je mog očuha. - Dolazi ovamo, ovaj tvoj sin baljezga gluposti!
- Dolazim, Višnja, samo trenutak.
Dok smo čekali da dođe očuh, majka me dobrano grdila. Ruku na srce sve sam zaslužio. A jedina svijetla točka u svemu tome su bile ove riječi:
- Sine uspjeli su, spasili su je, živa je tvoja Anita.
Na te riječi počeo sam da plačem od sreće, skakao sam i radovao se.
- Sine, smiri se - čujem tatu kako mi govori. - Sada moraš razmisliti kako ćeš ponovo osvojiti tu djevojku jer ta djevojka vrijedi mnogo. To znaš i sam, drago dijete.
- Hoću tata, obećavam ti.
Lako je bilo obećati ali ispuniti teže.
Prolazili su dani i mjeseci. Slao sam joj poruke, ali ih nije primala, kao i pozive na koje nikada nije odgovarala. Još uvijek sam se nadao i veselio razmišljajući o njoj. Sve do današnjeg dana kada sam primio njeno pismo koje me ubilo i znao sam je izgubio.
Bio sam tako glup, sve su mi se žene s kojima sam bio vraćale, samo ona nije. Sve su molile za jednu noć u mome krevetu, a ona je skupila svoje kofere i otišla od mene. Shvatio sam da želim samo nju, ali prekasno. Ona nije željela mene.
