Potreban [✔]

10. "On te voli"

Kada sam čula Ashov glas pomislila sam da sanjam, činilo mi se kao da ga nisam godinama čula, a ne tri sedmice. Previše su mi sporo prolazili dani bez njega i previše smo se u tom kratkom vremenskom periodu udaljili jedno od drugog. Vjerunem da me čuo kako tiho plačem, ali nisam mogla da se natjeram da prestanem, mislila sam da neću više nikad biti u mogućnosti da ga čujem niti vidim.

Ujutro sam dobila poruku od njega, moje srce je tako bolno kucalo od prsa kada sam otvorila poruku gdje je javio da će oko dva poslijepodne sletiti na aedrom. Vrtila su mi se mnoštvo pitanja po glavi, nisam znala da li bih trebala da mu pritrčim u zagrljaj ili da ga samo pozdravim, činilo mi se kao da smo se vratili na sami početak kada mi je bio samo jedan potpuni stranac i nedokučiv izazov.

Dobila sam i poruku od Chloe koja je željela da se nađemo na kafu i pristala sam, išla sam se spremiti, a u mislima mi se još uvijek vrtilo kako ću se ponašati kada dođe i da li će biti hladan prema meni. Nisam očekivala da će htjeti da pođem sa njim kod gospođe Smith, to je ipak nešto initimno i privatno, tiče se njega i nje, ali pozvao me...To mi je ulijevalo onu malu nadu koja mi je preostala o nama, možda još uvijek postoji šansa da uspijemo.

Kada sam stigla pred kafić kod kojeg me Chloe čekala ugledala sam se u jednom kutu kako mi sa svojim blistavim osmijehom maše. Imala je crvenu bluzu i crne hlače koje je iskombinovala crnim štiklama. Otmjena, našminkana i mirišljova Chloe mi je prišla u zagrljaj. Sjele smo za stol i naručila sam sebi kafu, naslonila sam se od stolicu i gledala u Chloe sa radoznalošću, bila je previše dobro raspoložena za moj ukus.

"Pričaj, šta ima novog?" Upita me uz osmijeh i ja se nagnem na stol prema njoj i i dalje je mjerkajući progovorim:

"Ryan je prespavao kod tebe, nije li?"

Chloe, koja je do sada sva bila radosna i uzbuđena, poprimi crvene obraze i povuče se u sebe. Prasnem u smijeh i zabavljeno je pogledam svjesna da sam je razotkrila i dovela u nezgodnu situaciju.

"Opušteno, ne tražim da mi govoriš u detaljima, ali samo sam htjela biti sigurna."

"Ne shvatam kako to može biti tako očigledno", mrmljala je Chloe i sama se smijući sebi u bradu. Ispričala sam joj kako sam upoznala Noaha i kako smo izašli na kafu par puta, Chloe se činila sretnom zbog mene ni ne slutivši da ću se trebati za samo par sati naći Ashom. Ne znam da li da joj ispričam i taj dio, plašim se da neće željeti da razumije, ali kada je krenula pričati da će Ryan biti sretan jer sam konačno krenula dalje lecnula sam se.

"Stani", prekinem je i ona me zbunjeno pogleda "Noah i ja nismo u vezi."

"Ali bićete?" Upita radoznalo i odmahnem glavom, na licu joj se prepozna razočarenje što me dodatno unervozi.

"Šteta, lijep je prema pričama..."

"Naći ću se Ashom", kažem prebrzo i Chloe me u tišini posmatra. Zagriznem svoju usnu i čekam šta će mi odvratiti, ali ona me i dalje nijemo posmatra.

"Otkud to najednom?" Konačno upita, zbog čega joj krenem objašnjavati kako je došlo do toga da uopšte upoznam Noaha i koje sam imala namjere, te o sinoćnjem pozivu koji se desio. Chloe je imala nježni osmijeh na licu kada sam završila svoju priču i uzela me za ruke:

"On te voli, Val", kaže tako milim glasom da poželim ponovo da zaplačem. Ash me voli, da je moguće to uopšte? On, koji je bio toliko puta uništen i ostavljen, koji je ostao bez truna ljubavi da bude ustanju da nekog zavoli?

"Misliš?" Kažem to tako tiho i nesigurno dok mi se u glavi premotavaju Chloine riječi.

"Da, sigurna sam", kaže "možda nije na početku bio svjestan svojih osjećanja ili je pokušao da izbjegne, ali je sad vjerujem konačno shvatio."

"Ja ne znam šta da radim, kako da se ponašam kad ga vidim..."

"Gle, vidi kako će on da se ponaša, možda bi bilo dobro da budeš malo distantna, a ne da mu odmah uletiš u zagrljaj i počneš da cmizdriš."

Još smo sjedili par minuta dok me uvjeravala da će sve biti dobro, potom smo platile našu kafu i izašle vani. Rekla sam joj da pozdravi Ryana za mene jer ga nisam vidjela već danima, te je napomenula da riješi jednu poziciju za posao na šta je ona odvratila kako je već našla jedno mjesto i da treba još samo dogovoriti se sa šefom.

Bila sam zahvalna Chloe što je takva podrška za mene bez obzira što me ne poznaje dovoljno dugo. Trebalo mi je žensko društvo, kao što je to i Ryan rekao, jer su one ipak mogle na drugačiji način da razumiju mene i moja osjećanja nego što bi ijedno muško moglo. Pošto je bilo pola jedan nisam se odlučila vratiti u stan nego se prošetati niz ulice Chicaga dok ne trebam krenuti pred Ashem na aedrom. Na samu pomisao da ću ga ponovo vidjeti dobijem poriv da zaplačem na sav glas i smijem se istovremeno. Ima nade, vjerujem da je ima.

Sjela sam u jedan obližnji park kod stare drvene klupe koja je na jednom kraju bila popucala i uništena. Udisala sam svjež zrak i pokušavala da se saberem prije nego konačno odem na aedrom. Ne smijem ni pod razno da zaplačem pred njim, ma ni da mi oči zasuze. I neću biti slaba, ne dolazi u obzir to. Ash ne treba da vidi tu stranu, osjećat će možda grižnju savjest i to ne želim da ima zbog mene, dovoljno je što će morati gledati gospođu Smith kako odbrojava svoje posljednje minute.

Ponovo se uhvatim kako mu se divim, toliko je hrabar i jak uprkos svemu što je prošao, ali on to ne primjećuje. Nije ni svjestan svoje ljepote i hrabrosti, nije svjestan koliko mu se ja divim što je i dalje tu i što se bori protiv svojih demona koje ga progone iz prošlosti. Moja me prošlost zamalo uništila, za samo jedan djelić sekunde sam bila u stanju da dignem ruke od sebe, ali na kraju to nisam uradila. Mislila sam kako nikad neću moći ustupiti u bilo kakav kontakt sa muškarcima, ali je Ash dokazao suprotno i moj strah je malo po malo ispario. Noah je bio taj dokaz da me Ash ohrabrio i dokazao suprotno. Osjećam se dužnom da mu i ja dokažem koliko je on hrabar i koliko vrijedi.

I konačno, u jedan sat sam se vratila u svoj automobil i krenula prema aedromu. Bio je pust, tek nekoliko ljudi je prolazilo sa koferima kroz prostrani, popločan bijelim mamorom, hodnik. Pogledala sam prema velikom displeju koji je odbrojavao minute i sate, za samo pet minuta će sletiti i vidjet ću ga.

Tiho sam udisala vazduh dok sam sjedila na jednoj klupi i cupkala nogom. Poslala sam Noahu poruku:

Vidjet ću ga sad.

Ne znam razlog što mu to pišem, ali čini mi se kao da treba da zna, kao da zaslužuje da zna. Nakon samo par sekundi mi stiže odgovor:

Držim palčeve da sve prođe kako treba ;)

Blago sam se nasmijala i podigla pogled prema velikom hodniku iz kojeg se počela stvarati gužva dok je u pozadini odjekivao ženski glas govoreći kako je sletio avion iz Londona. Srce mi ubrza otkucaje i ukočeno gledam prema hodniku.

Još par sekundi i tu je.

Samo par sekundi.

Tu je.