Time does not exist (HRVATSKI)

Što se događa?

Zagušljiv, vlažan zrak ispunio mi je pluća. Disanje mi se ubrzalo i u glavi sam osjetila otkucaje srca. Lice mi je grebala hrapava hladna podloga, vjerojatno beton. Pokušala sam otvoriti oči, ali snažan pritisak na sljepoočnice natjerao me da se opet fokusiram na osjećaj mirisa. Specifičan vonj plijesni prisilio me na kašalj i glasan grleni, hrapavi zvuk ispunio je, po jeki sam zaključila, veću, skoro ili potpuno praznu, prostoriju. Naglo sam se trznula i odvojila kapke jedno od drugog. Hladan zrak mi zapeče izložene očne jabučice, ali neumoljiv strah ne dopušta mi da zatvorim oči i zaustavim bodeže za koje sam imala osjećaj da mi razaraju lubanju. U prvi mah nisam shvatila da sam zvuk proizvela ja, no neuroni su napokon dospjeli do moga mozga i spriječili napadaj panike. Još uvijek ne odvajajući lice od tla, položila sam dva prsta na zapešće lijeve ruke i pokušala se smiriti.

- Dvadeset i dva. Dvadeset i tri. – nečujno sam pomicala suhe, vjerojatno krvave usne. Preplitko sam disala da bih bila svjesna svog postojanja i onog što vidim. Oko broja četrdeset krv mi je počela sporije kolati žilama. Tek sad primjećujem kako mi cijelo tijelo drhti i koža mi je naježena – smrzavam se. Sklupčam se u fetalni položaj kako bih sačuvala i ono malo tjelesne topline koju sam imala. Tek sada sakupljam snage da izoštrim vid i pokušam odgonetnuti gdje sam. Soba. Prazna. Stara, prljava. Nema prozora. Podrum je. – koncentracija mi se nešto povećala. No nije mračno – pogledom sam potražila izvor svjetlosti. Moja sklupčana sjena smjestila se ispred mene, no nisam imala dovoljno snage da se okrenem na drugi bok i dopustim da me, s obzirom na moje stanje (iako je vidno slabo), zaslijepi svijetlo od kojeg svojim tijelom skrivam otprilike četvrtinu sobička. Jednostavno sam pretpostavila da blago narančastu svjetlost daje svijeća jer nježno titra po, vjerujem, prvobitno bijelom, a sada sivom pljesnivom zidu ispred mene, a i ne isijava se dovoljno topline da bi bila žarulja.

Par minuta sam samo ležala u tišini i promatrala zrnca prašine koja su se talasala na traku, barem prividno, toplog elektromagnetskog zračenja, pa onda pokušala sjesti. Čim sam podigla glavu s tla, zamutilo mi se pred očima, ali sam ipak sakupila snage i koncentracije za uspravljanje gornjeg dijela tijela. Lijeva noga mi se u potpunosti ukočila pa sam ju rukama morala staviti pod desnu i barem djelomično formirati turski sijed. Sad sam mogla okrenuti glavu iza sebe. Pretpostavka je bila točna - tanki, nestabilni stožac od voska gorio je u kutu prostorije. Prašnjavi tanjurić na kojem je svijeća nakošeno stajala bio je pun grbica od bijele supstance. Trnci su me prošli tijelom - pitam se koliko dugo sam već ovdje.

Spustila sam pogled na dlanove. Gotovo su crni od prljavštine s poda. Jedva savijam laktove da podignem rukave moje najdraže jesenske trenerke. Pogledom pratim prvo podlaktice pa ostatak ruku. Tek sad vidim odakle ona neugodna bol koju sam osjetila cijelo vrijeme – koža mi je više crvena i purpurna nego što je blijeda. Plitke porezotine duž obje ruke dijelom su zacjeljenje krastom – pokrivene sasušenom krvlju, dijelom ispunjene gnojem, a najvećim dijelom još uvijek cinober crvene i vlažne. Bršljan očaja stvara mi se u utrobi i penje uz grlo. Suze mi se nakupljaju u kutovima očiju. Što se događa?