(PO)GREŠKA S ROBOM

5. Poglavlje: Ljeto

Robertu nije bilo jasno što se dogodilo. Još jučer, ovaj čovjek bio je starac a danas je izgledao kao mu je četrdesetak godina. Priznaje da je njemu samom, s nepunih trinaest, ponekad teško procijeniti dob jer, u njegovom svijetu, stari su svi koji imaju više od dvadeset, ali čak i on je mogao primijetiti ovu neobičnu transformaciju. Potpuno je nevažno ima li čovjek sada četrdeset ili četrdeset i pet godina, jučer je izgledao kao da mu je sedamdeset.

I to je jako zanimljivo.

Mora da je neka čarolija, mislio je i promatrao kroz izlog kako ovaj unutra lista neku knjižurinu. Mrzio je knjige, štoviše, dao je svečano obećanje da cijele ljetne praznike neće niti pogledati nijednu, i namjeravao ga je održati. I djeci treba odmor od posla. Doduše, ova knjiga izgledala je pomalo drugačije od onih koje je on viđao, no svejedno, obećanje je obećanje.

Čovjek unutra počne se meškoljiti i zaklopi knjigu. Robi shvati da je primijećen, no ovoga puta je spreman na susret. Čekao ga je na hodniku trgovačkog centra i htio da iziđe da ga bolje promotri. Cijelu noć nije spavao nagađajući kakvo je ovo mjesto i čime se bavi, sve je izgledalo tako tajnovito a jučerašnja starčeva reakcija još ga je više zaintrigirala. Prodavačima je inače u interesu da privuku kupce, a ne da ih otjeraju kao što je ovaj napravio. Danas je cijela stvar postala još deset puta zanimljivija kada je umjesto starca ugledao njegovu dvadesetak godina mlađu verziju. I zato je sjedio na klupici ispred dućana i čekao. Nije još skupio dovoljno hrabrosti da sam uđe unutra, dućan mu se činio nekako jeziv, ali nije se mogao natjerati da ode. Pa je čekao.

Gospodin Somber primijetio je znatiželjnog klinca od jučer i s užasom ugledao mobitel u njegovim rukama kako ga podiže prema njemu i fotografira izlog. Skočio je na noge i ljutito otvorio vrata.

- „Klinac, rekao sam ti da se gubiš odavde!", vikne i mali spusti kameru.

- „Htio sam vas slikati da sutra imam za usporedbu", kaže mu iskreno.

Gospodin Somber uhvati se za vrata kako bi sabrao misli. Ako će mali dolaziti svaki dan, mogao bi napraviti puno štete; što ako mu odvrati klijente? Knjizi se to neće nikako svidjeti... Mora učiniti nešto da mali ode, samo što?

- „Kakvu usporedbu?", upita mirnijim glasom dok mu je mozak tražio rješenje.

- „Jučer ste bili starac, danas ste srednjih godina. Zanima me kako ćete sutra izgledati", kaže Robi i kucne po mobitelu. – „Kako ste to napravili? To mora da je neka čarolija...?"

Gospodin Somber se počne smijati naglas i potapše maloga po ramenu.

- „Aha, sad mi je sve jasno. Reci mi, imaš li jučerašnju fotografiju?"

Mali odmahne glavom, a on odahne.

- „Jučer je radio moj otac, a danas sam ja u smjeni", objasni mu i opet se nasmije. Smijeh je u početku izgledao autentično, no potrajao je sekundu predugo i Robi ga ponovno sumnjičavo pogleda.

- „Ali... Sad ste mi rekli da ste me jučer otjerali i da se gubim ponovno..."

Gospodin Somber zamrzne smijeh i zaškilji prema malom. Odjednom mu se učini poznat i on ustukne pred samom pomisli na to. Iako... možda bi to objasnilo zašto ga mali vidi a nije u nikakvoj nevolji.

- „Želiš li ući i razgledati dućan?", ponudi mu a Robi ustukne. Pogleda unutra kroz mutno staklo izloga i shvati da se boji tog poziva. Možda bi ipak trebao poslušati starog i otići? Ali ako sad ode, neće dobiti novu priliku da sazna što se tu događa...

Gospodin Somber kao da mu je čitao misli i mirno progovori.

- „Vidjet ćeš da nema nikakve čarolije, samo stari namještaj."