(PO)GREŠKA S ROBOM

17. Poglavlje: Djevojka u crvenom

Imala je dugu smeđu kosu i oči boje mladih lješnjaka. Smiješila mu se na livadi i mahnula mu u znak pozdrava. Robert se nespretno okrene pomislivši u prvi tren da sigurno pozdravlja nekog iza njega, i shvati da su sami. Zagura ruke u džepove i priđe joj velikim koracima.

- „Dobro jutro", pozdravi ona i ponovno se osmjehne.

Robert očarano pogleda njeno lice.

- „Toliko si lijepa da sam mislio da pozdravljaš nekog drugo"g, izlane iskreno.

Ona skrene pogled na travu ispred sebe i dotakne kosu. Crveni kaputić zavijori joj na vjetru odižući joj krajeve kod koljena.

- „Hvala... Ja sam Luna."

Robi zbunjeno pruži ruku jer isprva nije shvatio da mu je rekla svoje ime.

- „Robi. Robert", odgovori i nasmiješi se.

- „Oprosti na iskrenosti, iznenadila si me. A kad me uhvate nespremnog, onda lupetam sve što mi padne na pamet."

- „Vidjela sam te već nekoliko puta ovdje pa sam te htjela pozdraviti", objasni ona a Robi se iznenadi. Kako mu je promakla ljepotica kao što je ona na prethodnim šetnjama? Bilo je jutro, rana zora, točnije. Volio je prošetati prije posla kako bi očistio misli i udahnuo svjež zrak, pogotovo sada, dok nisu počele podnevne vrućine.

-„ I, Robi Robert, otkuda si ti? Ovo je malo mjesto, svi znaju svakoga"..., objasni svoju znatiželju.

- „Iz grada. Nedavno sam doselio."

- „Sam?"

- „S majkom, ali ona rijetko izlazi."

- „Gdje živite?"

- „U blizini."

Luna pogleda u daljinu, prema šumi.

- „Nisi baš rječit", znaš.

- „Zato šećem u cik zore. Koji je tvoj izgovor?"

Ona se nasmije a on osjeti kako ga njen smijeh budi iz letargije koje dosad nije bio svjestan.

- „Ovo je moja kuća, objasni i pokaže mu seosku planinsku kuću udaljenu par stotina metara lijevo od njih. Svako jutro pijem kavu uz prozor i gledam kako se sunce pomiče iznad šume..."

- „I svako jutro ti netko kvari pogled", zaključi Robi i lupne se po prsima.

- „...A danas sam izišla da te upoznam iz čiste znatiželje", završi ona sramežljivo.

Robi je znao da mora krenuti, osjećao je kako ga Knjiga zove, i, po prvi put otkada su stigli ovamo, odupre joj se u mislima.

- „Je li sve u redu?", upita ona zabrinuto.

Primijetila je kako se mršti i hvata za glavu.

- „Glavobolja", objasni on. – „Zato šećem svako jutro, doktor mi je preporučio boravak na svježem zraku", slaže.

- „Ali, moram se vratiti prije sunca, svjetlost mi jako smeta", nastavi uz prizvuk žaljenja. Najradije bi ostao tu s njom na ovoj livadi cijeli dan.

- „Oh, žao mi je", kaže iskreno i sućutno ga pogleda očima srne.

Robijevo se srce pomakne negdje u prsima i on se brzo pozdravi s njom. Najmanje što mu treba je da se sad zaljubi. No, negdje u sebi, znao je da je već prekasno za bježanje.

- „Robi Robert!", zovne ga iz daljine i on se okrene.

- „Vidimo se sutra?"

On mahne umjesto odgovora i požuri natrag.