Jesmo li spremni?

1. poglavlje

Hodali smo svijetom kao lutalice, kao prosjaci, trazeci nešto za što bismo se uhvatili kako bismo nastavili živjeti.Ni sami,  nitko od nas nije znao što se dogodilo onog dana kada su teški sivi oblaci sakrili prostranstvo našeg inače blistavog plavog neba, toliko svijetlog i beskonačnog da nitko nikad ne bi pomislio da će nestati samo tako.Puf, i ovi teški oblaci zamijenili su nebo, svaki je dan izgledao isto, gotovo mrak, teska magla pritiskala nas je sa svih strana, gusta i neprobojna.Dan je zamijenio sumrak i magla, a noći su bile toliko tamne, mrak toliko gust, da su se ljudi bojali izlaziti izvan kuća kad bi se sumrak počeo pretapati u mrak.Oblaci su nam donijeli jaku hladnoću, ljudi su ulicama hodali zakukuljeni u teške zimske kapute i jakne, šalove su omatali tako da su im se vidjele jedino oči.Njima su prekrivali nos, kao da su se bojali da je magla otrovna.
Oni prosjaci koje sam sada znala vidjeti na ulici izgledali su promrzlo, lica su im bila blijeda i ispijena, kosti lica bile su im vidljivije više nego ikad.Bez odjeće, udisali su maglu, zrak im je iz usta izlazio u gustoj bijeloj traci, još bjeljoj nego što je bila sama magla.
Otkad su se teški oblaci pojavili popraćeni velikom hladnoćom, još prije devet mjeseci, nismo više vidjeli sunca.Punih devet mjeseci.Ljudi ništa nisu poduzimali jer nitko i nije znao što se uopće događa.Ali strah u ljudi svakim je danom bio sve veći, a najviše zbog njihova neznanja.
Vojska i policija su se udružile, izdan je policijski sat od devet navečer pa do sedam ujutro, kada je mrak bio neprobojan pa nismo vidjeli ništa pred sobom.Svi poslovi,  na kratkih tjedan dana nakon dolaska oblaka bili su odgođeni jer nitko nije znao sto se događa.Kao da danas znamo nešto više.
Istog tog misterioznog dana, pola sata kasnije nakon pojave oblaka, kanal s vijestima na televizoru samo je prenio da svi ostanu u kući sa svojim obiteljima, ljudi na poslu da ostanu na radnim mjestima, djeca u skolama.Ukratko, da nitko ne izlazi iz kuće ili ustanove.
Naravno, bilo je to jako čudno.Bilo je to usred bijela dana, točnije, bila su dva sata poslijepodne, na nebu je blještalo sunce i pržilo sve sto mu je bilo izloženo, a oko njega beskrajno svijetlo nebo.Sjedila sam u školskoj klupi, pokraj svoje prijateljice Ire, kada se začuo glasan zvuk groma, prasak munje.Sjećam se kako su se sve glave u razredu okrenule prema prozoru.Kroz prozorsko staklo mogli su se vidjeti samo tamni oblaci i gusta magla.A trenutak prije blještalo je sunce.Svi su se uplašili kada je samo glasan zvuk groma prekinuo potpuno običan dan i doveo nas svijet do rasula.
Ono što je čudno je to, da devet mjeseci, otkad su se ti oblaci pojavili, nijedanput nije pala kiša.Naravno da je bilo čudno kada su tamni oblaci nagovještali da ce se kiša spustiti svake minute, visjeli su nad nama kao da cekaju da će puknuti, a od kiše ni kapi.
Preko kanala s vijestima saznali smo da je takav cijeli svijet.Cijeli svijet nadvijen je oblacima, kao čudovistima koja nas vrebaju i spremaju se napasti nas.
Sada, devet mjeseci kasnije, ljudi odlaze na posao, a radno vrijeme se smanjilo, tako da nitko nije vani od devet navečer do sedam ujutro.Nakon punih mjesec dana, djeca su se vratila u školu.Ljudi koji daju intervjue na televiziji, pozvani su kako bi izjavili ono što oni misle o ovoj čudnoj situaciji, poručavaju nam da se nemamo zbog čega brinuti.Ali ljudi koje viđam po ulicama i dalje su prestrašeni iako pokušavaju izgledati kao da su se već na sve naviknuli, da je to nešto normalno.
A onda, tog je poslijepodneva, u šest sati navečer, tri sata do početka policijskog sata, u sumrak, počela padati kiša.Sjedila sam na svojem krevetu i čitala knjigu kada su komadi leda debeli poput muške šake počeli padati pomiješani sa sitnim kapljicama kiše.Ljudi su bili vani, nastala je strka.
Iz goreg je prelazilo u lošije.