"U turskom jeziku postoji jedna predivna reč, sensizlik, koje nema ni u jednom drugom jeziku.Označava nedostajanje jedne konkretne osobe. Ne samoća. Ne usamljenost. Jednostavno - beztebenje. Beztobost." Ne može se prevesti..
Beztobost za mene ima značenje. Iako ne postoji ni u jednom drugom jeziku osim Turskom, postoji u mojoj dusi. Značenje te riječi za mene je jedini način da budem s tobom. Jedino kada te nemam, tada te imam. I jedino kad mi nedostajes tada si tu. Praznina koju niko ne može popuniti je samo tvoja, ti si ta praznina koja me ujedno ispunjava i čini sretnom. Duh u mom životu kojeg niko ne može zamjeniti i koji će zauvijek bdit nadamnom.
A imala sam te na trenutke, kao osobu od krvi i mesa skroz živu i potpuno tu. Bio si moj samo na trenutak. Trenutak koji se nikada neće zaboraviti i koji će me zauvijek podsjećat na čistu sreću.
Da li je moguće da se od zagrljaja duše spoje u jednu i da se stvori tanka nit između dvije osobe koja je svima nevidljiva a itekako je tu. Spaja nas i vezuje jedno za drugo. Prvi put u životu sam se osjetila kao da su sve brige nestale, kao da se vrijeme zaustavilo i kao da negdje pripadam. Kao da sam nečija. Svemu si dao neko više značenje, da ponekad pomislim da nisi ovozemaljski. Možda su se naše duše voljele u nekom drugom svijetu gdje su bile moguće, pa se nekako pronašle i u ovom, gdje nisu nikako dozvoljene. Jedino kad su jedna bez druge tako su zajedno. I takve, jedna bez druge, a zajedno, ostati će do kraja života.
Ne ljutim se ja na to stanje 'bez tebe', sretna sam jer te na neki način imam. Osobu koja brine o meni iz daljine, koja me čuva i pazi na mene. Mog anđela čuvara koji me svaki dan nasmije i uz kojeg brige izgledaju kao nevrijeme poslije kojeg sunce sija jače nego ikada. Nikada neću moći pronaći riječi koje će opisati koliko sam ti zahvalna na svemu što činiš za mene i šta sve rizikuješ zbog mene. Najposebnija moja osobo, hvala za sve. Tvoje ovakvo odsustvo ni jedno prisustvo ne može zamjenit.. Ti i ja smo nebo i zemlja.. Zaliješ moju zemlju svojom kišom ljubavi kad mi treba i ugriješ me kad su u meni najveće mećave svojim najtoplijim zrakama sreće.
Ne nedostajanje. Ne samoća. Jednostavno, obuzetost koju nijedna prisutnost zameniti ne može. Stanje koje nam, kad god naidje, otkine malecki komad duše.
-Tvoja Minče, znam te.
