Vila-Lila

- „Nemoj me ubiti", prošapće mrav i iznenadi sam sebe.
Podigao je glavu visoko prema plavom nebu u iščekivanju što će se sada dogoditi. Je li ga čula? Ljudi su obično zaokupljeni sami sobom i rijetko kada primjećuju ovako mala stvorenja kao što je on. Doduše, ovdje se radilo o djevojčici, ona još nije potpuno odrasla... Bio je toliko zaokupljen svojim mislima da nije niti primijetio njenu ruku sve dok nije bilo prekasno.
- „Rekao si nešto?", upita ga radoznali ženski glas.

Mravcu se grlo osušilo od straha. Nalazio se na djevojčinom dlanu, dlan je bio mekan i mirisao je na sapun. U nedostatku zraka, brzo je odmahnuo glavom i pokušao pobjeći. Prekoračao je liniju života, dokopao se ruba njene ruke i pripremio na skok, ali njegov manevar bio je pročitan. Djevojčica je podmetnula drugi dlan i on se stropošta u njenu lijevu ruku.
- „Nisam znala da i mravi govore", rekla je i znatiželjno ga približila ga svom licu, pokušavajući procijeniti što je posebno u ovom jednom mravu kojeg čuje.
Mravac je gledao u njeno divovsko oko i pomislio kako je iste boje kao proljetno nebo.
- „Inače ne govorimo", odgovori joj neljubazno i sjedne.

Očito nema smisla pokušavati pobjeći.
- „A zašto?"
- „Zato što nitko ne sluša."
- „Pa kako će te čuti ako ne govoriš?"
Mrav se zamisli nad ovom zagonetkom i shvati da ne zna kako se izvući.

- „Čekaj, rekla si da nisi znala da i mravi govore...", počne on zamišljeno a ona se nasmiješi. – „Koga si još čula?"

- „Oh, pa skoro sva bića koja žive u ovom vrtu", odgovori mu nevino.

- „Ptičica je zatražila kućicu pa sam zamolila tatu da joj napravi jednu. Jež je zaželio grm pa sam tražila mamu da ga posadi. Miš me zamolio da ga čuvam od susjedine mačke pa tjeram starog Roka čim ga ugledam, ali već je star i slabo vidi, mislim da miš više niti nije u pravoj opasnosti..."

Mravac je slušao sve ovo razjapljenih usta.

- „I ti razgovaraš sa svima njima?"

- „Aha."

-„I ispunjavaš im želje?"

Curica veselo kimne glavom.

- „A zašto?"

Ona se uozbilji na trenutak. Kako neobično pitanje. Zašto pomaže svojim prijateljima? – „Zato što su mi prijatelji?", odgovori upitno i zagleda se u svog novog kompanjona koji je trljao oči od čuda.

- „I kada bih te ja zamolio za uslugu, ti bi mi to ostvarila?"

- „Ako mogu, rado ću učiniti nešto lijepo za tebe", odgovori mu i opet se nasmije. Bijeli zubići zacakle se na jutarnjem suncu.

- „Volio bih napraviti mravinjak u ovom dvorištu, zato sam i došao, kao izvidnica. Ali mjesto mora biti savršeno i, po mogućnosti, zaklonjeno od ostalih životinja."

Curica se zamišljeno okrene oko svoje osi.

- „Može li kod kamenog zida? Tlo je meko jer su ga nedavno postavili, a zid je najdalje od miša i ježa."

Mravac se počeška po glavi. Mjesto je stvarno izgledalo savršeno. Zid je bio blizu kuće, sigurno će na to mjesto padati dosta hrane koju neće morati daleko nositi.

- „Moram priznati, izgleda jako lijepo. Možeš li me odnijeti da pogledam malo bolje?"

- „Naravno", kaže i odnese ga na dogovoreno mjesto.

- „Bilo mi je drago da smo se sreli, ali sad moram ići, čujem da me netko drugi zove. Ako ti što treba, samo me pozovi."

Mravac se nakloni i baci još jedan pogled na djevojčicu. Izgledala je kao vila u lila haljini i bijelim sandalicama koje jedva da su dodirivale tlo.

- „Hej!", dozove ju. – „Kako da te pozovem?"

- „Samo reci Vila-Lila triput glasno!", povikne ona i otrči u kuću.

Mravac se zadovoljno nasmiješi. Do večere već je doveo radnike i izrada mravinjaka bila je u punom jeku. Svima se sviđalo ovo maleno dvorište koje je pružilo nadu i utjehu mnogima. Vilu više nikad nije vidio ali bio joj je vječno zahvalan na domu kojeg mu je pružila.

***

„Vila-Lila, Vila-Lila, Vila-Lila!"

- „Zvao si me?"

Dječak se okrene i pljesne rukama. Smeđa kosa padala mu je u oči a zelena majica bila je zaprljana od trave i blata.

- „Samo isprobavam da vidim hoćeš li doći", kaže joj i počne se smijati na sav glas a iz kuta sobe istrče još dva dječaka noseći kantice pune blata.

- „Ulovi je! Ulovi je!"

- „Pogodi ju!"

-„ Ja ću! Tu je!", povikne ovaj prvi koji ju je dozvao i natrlja njenu lila haljinicu smeđim blatom iz susjedova dvorišta prije nego li se ona uspjela snaći.

- „Rekao sam vam da će doći!", povikne pobjedonosno.

Lila zadrži suze i tužno pregleda načinjenu štetu raširivši haljinicu rukama. – „Zašto? Pa pomogla sam ti."

- „Zato što si smiješna u toj haljini", odgovori joj dječak i sva trojica prasnu u smijeh.

- „Nemaš pojma što si učinio!", povikne ljutito. – „Nismo više prijatelji", doda tužno.

***

- „Mogu li vam pomoći?"

Žena ugleda djevojčicu u lila haljini od šifona i bijelim cipelicama. Nudi joj paketić papirnatih maramica i gleda ju brižnim plavim očima kao da je starija od svojih deset godina. Ona joj uputi lažan osmijeh i obriše dvije suze nadlanicom desne ruke.

- „Zlato, otkuda ti ovdje? Gdje ti je mama?", upita ju i zagleda se iza nje ne bi li uočila neku zabrinutu majku kako pretražuje park.

- „Čula sam da trebate pomoć pa sam vam došla ponuditi svoju", kaže ignorirajući njenu potragu za nepostojećom majkom.

- „Oh draga, hvala ti puno, ali ti mi ne možeš pomoći."

- „Kako znate?"

- „Pa ti si samo djevojčica."

- „Možda vam ipak mogu pomoći. Recite, što vas muči?"

Žena odmahne glavom i razočarano uzdahne. Ako joj svi ljudi i sve molitve do sada nisu pomogli, neće ni jedna djevojčica uspjeti.

- „Sve je u redu, zlato. Vrati se svojoj majci, sigurno je zabrinuta za tebe", kaže joj nježno i pogladi ju po plavoj kosi.

- „Znate, ne možemo Vam pomoći ukoliko to sami ne zatražite", dobaci joj preko ramena i ode kako je žena i zatražila. Njena lila haljinica stopila se sa zalaskom Sunca.

KRAJ