Ljubavnica

Nije bila dobra ideja prvo piti alkohol, zatim zapaliti ne jedan, nego dva jointa, a onda doći na najveću zabavu koju je Dubrovnik vidio u zadnjih godinu i pol, koliko traje ova pandemija. I nastaviti piti. Captain Morgan je toliko sladak da nakon svega što je prošla ovu večer, ni ne osjeti prisutnost alkohola.

Ali koliko god da je pod utjecajem svega, surova realnost ju trijezni brže nego što ju opojna sredstva u kombinaciji sa zagušljivim zrakom u Revelinu bacaju u trans. Nije joj bilo jasno zašto se ne može zabaviti. Ekipa je dobra, koliko toliko. Pjesme su... pa... bitan je beat. Ali nikad joj to nije predstavljalo prepreku u zabavi.

Nije ona čula ni vibracije iz zvučnika koje su dizale prašinu i brzinu otkucaja srca, ni prijatelje koji su, skupa sa njom, pjevali i plesali. Fizički je bila tu. Mentalno?

Mentalno je bila daleko. Nazad u svojoj sobi sa svojom ljubavnicom. Voli ju zvati ljubavnicom iako ne vara nikoga svojim odnosom sa njom. Osim svih oko sebe. Oh, kako li je u početku obožavala to pretvaranje. Upoznala ju je sa svojim roditeljima i najbližim prijateljima, ali samo su dvije osobe znale za njihovu tajnu. Te dvije osobe su zaslužne za njihovo upoznavanje i sve što je uslijedilo nakon.

U početku je stvarno bilo zabavno. Sjeća se prve zabave na kojoj su se potajno našle u ženskom wc-u. Sjeća se prvog prespavanca, kampiranja, gledanja u zvijezde iz auta. Prošla su tek dva mjeseca, a kao da je prošla vječnost.

I evo je sad, stoji u klubu u tajicama, dukserici i sa zimskom kapom na glavi, iako joj nije hladno. Tu joj je kapu kupila njena prva i, zasad, jedina ljubav. I ne planira ju skinuti. Ako će je netko skinuti, to će biti ona.

Nervozna je, gleda, traži, samo što ne počne hodati okolo u nadi da će naletiti na nju. I sve to dok se pravi da se zabavlja. Pleše, pjeva, tu i tamo se čak ubaci u zajebancije što su se bacale u ekipi.

A onda dobije lakat u rebra.

I opet. I opet.

Opojna sredstva su joj usporila vrijeme reakcije, ali svejedno je na vrijeme pogledala gdje je trebala. Eno je. Stoji sa svojom ekipom, cupka s noge na nogu i pjeva s čašom u ruci. Vidilo se na njoj da je noge bole od štikli i da joj je dosadilo namještati haljinu svako pet minuta. Već je došla u stadij kad žali i što je stavila šminku na lice i što nema gdje sjesti.

Mogla se zamisliti kako stoji kraj nje, stavlja joj ruke oko struka i miriše joj vrat. Oh, koji osjećaj joj se javio u stomku od te pomisli. Točno zna koji parfem nosi. Sad sigurno nosi onaj skuplji koji divno miriše i ostaje u prostoriji čak i kad ona ode, ali ako ti dospije na jezik... pa, nije toliko divan. Može se zamisliti kako je pred svima povlači da joj sjedne u krilo i grli je i ne da je nikom.

Svaki poljubac, zagrljaj, dodir... ma, pogled je dovoljan da se ona izgubi. Nikakve trave ni alkohol ne utječe na nju toliko. Niti je itko ikad tako djelovao na nju.

Moglo bi se reći da je zaštitnički nastrojena i kratkog fitilja kad su njoj drage osobe u pitanju. Ali za nju, bez imalo razmišljanja bi skočila na bilo koga. I jao onoj osobi koja joj se nađe na putu. Jedan krivi pogled je sasvim dovoljan da u njoj počne ključati bijes.

I to je to, zato se ne može zabaviti, zato je ovaj osmijeh na njenom licu samo maska. Čak i da njenoj ljubavi, njenoj sreći, njenoj utjehi netko naudi, što ona može? Dogovorile su se da će se skrivati pod svaku cijenu, da će se uklopiti u svijet heteroseksualaca i tako se ponašati. A to je bio uzrok njihovim prvim raspravama.

Možda ne izravno, ali sigurno jest. A obostrana ljubomora nije pomagala situaciji.

Zadnja dva dana su im bila gadna. Jedva su pričale ikako. Obje su preponosne i prestrašene u isto vrijeme.

Osjetila je da ju netko hvata za ruku te je skrenula pogled s nje, vjerojatno prvi put nakon tko zna koliko. Je li treptala uopće? Sad je ispred nje stajala jedna od dvije osobe koje su znale za njih.

Sad ili nikad. Morala je to učiniti. Ako ne izađu iz komfort zone neće moći napredovati i, možda na ovoj zabavi nije najbolje mjesto i vrijeme, ali ona više nije mogla - a ni htjela - čekati.

Put prema njoj bio je duži i teži nego što je trebao biti. Adrenalin je izbrisao zadnji trag utjecaja opojnih sredstava iz njenog tijela.

Tresla se.

Trudila se ne biti nesvjesno agresivna dok prolazi između ljudi u gužvi. Trudila se da se na njoj ne vidi koliko je nervozna, iako je bila blijeda ko krpa. Uzalud treninzi, kad ti mišići ne pomažu praviti korake. Uzalud pluća i srce koje podnose kilometre i kilometre dionica, kad su baš sad posustali. Oh, molila je Boga da joj pomogne da se ne sruši.

Ali, negdje na pola puta između njihovih stolova, stajala je ona. Gledala je, blago nasmiješeno. Znala je i te kako što se događa.

Baš taj trenutak, zaklela bi se da je trajao godinama. Taj dijelić minute koliko su se gledale, upijale jedna drugu samo iz pogleda. Nijedna se nije usudila nešto reći, nešto napraviti.

Stajala je, onako savršena, ispred nje, njena ljubavnica. Ali neće više to biti tako. Neće više biti skrivanja, suzdržavanja i straha. Ljubav je ljubav, i nemaju se razloga kriti.

Ne sjeća se što joj je prolazilo kroz glavu kad je napravila taj korak. Ni je li bilo zapravo ičega u tom mozgu. Mozak je bio tu suvišan. Ljubila ju je i grlila, srcem.