Ta poznata lica, pružaju mi ruku, ljube mi obraze. Sve hrpa licimjera, svi do jednog, i njihova nasmiješena lica.

Osuđena sam na tišinu, to je moja sudbina koje biralo je zlo, otjerana u kut, skutrena u ćošak, kao pas na lancu, nemam kamo. Oslobodi me, umrijet ću u ovom mraku, bez lutanja, bez pogleda na svijet.

Čuvam te, skrivam tvoje riječi, sadržaj tvog srca. Držim ih u snovima, da lutaju, da skiću. Zaključane su, u tmini tišine, tu iza vrata.