Preveo Ivan Kušan

Tragedija Williama Shakespearea Kralj Lear (King Lear) smatra se za jedno od njegovih najvećih djela. Naslovni lik u njoj završava u ludilu i tragičnoj smrti zbog svojih odluka i pogrešaka: svoje je kraljevstvo razdijelio kćerima na temelju njihovog laskanja. Temelji se na staroj legendi o Leiru, polu-legendarnom keltskom kralju Britanije iz vremena prije rimskog osvajanja. Shakespeare je koristio više izvora, od kojih je najvažniji The Chronicles of England, Scotlande, and Irelande (1587) Raphaela Holinsheda. Legenda o Learu bila je dobro poznata prosječnom elizabetanskom posjetitelju kazališta. Kralj Lear je najvjerojatnije nastao između 1603. i 1606. godine. Prva je verzija tiskana u quarto izdanju 1608. godine, ponovno 1618. godine, a izmijenjena verzija uključena je u "first folio" izdanje sabranih Shakespeareovih drama 1623. godine. Izvedena je prvi put 26. prosinca 1606. godine. U izvornom obliku igrala se nakon restauracije i ponovnog otvaranja kazališta sve do 1675. godine. U nekoliko sljedećih stoljeća Kralj Lear se postavljao u adaptiranim verzijama, koje su imale sretan kraj: završavale su brakom Cordelije i Edgara, a Lear ne bi umro nego bi se vratio na prijestolje. Drama postaje "nepodobna" krajem 18. i početkom 19. stoljeća, jer je tadašnji engleski kralj George III patio od mentalne bolesti. Konačno 1838. godine ponovno se igra u izvornoj Shakespeareovoj verziji. Za ponajbolju izvedbu Kralja Leara u 20. stoljeću smatra se ona iz 1962. u režiji Petera Brooka i sa Paulom Scofieldom u naslovnoj ulozi, koja je 1971. godine prenesena i na film. Leara su igrali brojni poznati glumci kao što su Laurence Olivier, Orson Welles, James Earl Jones, Anthony Hopkins, Christopher Plummer, Ian McKellen, Kevin Kline, a u Hrvatskoj Rade Šerbedžija, u poznatoj izvedbi ove drame Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički, koja je 2001. godine premijerno izvedena na Brijunima i koja se izvodi cijelo desetljeće.

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.