Lucija je šesnaestogodišnjakinja koja ljetne praznike provodi kod bake. Odlaskom njezine prijateljice s kojom se družila dok bi došla kod bake upoznaje djevojku Doru. Ona je naizgled normalna, tiha i povučena, ali zapravo krije neke velike mračne tajne iz prošlosti. Je li Lucija upoznala Doru slučajno ili ju je morala upoznati?

Paranormalna prica iz 21.stolj.

Hans Christian Andersen svjetski je slavan danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije: Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa žigicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika.

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

Hamlet je tragedija Williama Shakespearea, jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i ljeta 1602. godine, u drugom razdoblju Shakespearova stvaralaštva. Legenda o Hamletu spominje se već u 9. stoljeću i potječe iz drevnih skandinavskih saga, a zapisao ju danski pjesnik i povjesničar Saxo Gramaticus u 13. stoljeću. Neposrednim izvorom za Saxova Hamleta smatra se nepronađena drama Ur-Hamlet (Pra-Hamlet) engleskog pisca Thomasa Kyda. Sama tragedija komponirana je u 5 činova, a zapisana u obliku prave studije čovjekove prirode, njegova morala i ponašanja. Shakespeare stvara potkraj renesanse, u vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada čovjek traži istinu.

Spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića nastao je na temelju zbiljskog, suvremenog događaja, o kojemu su u to vrijeme čak pisale novine, premda se Mažuranić u svom djelu ne drži doslovno stvarnih činjenica: o ubojstvu turskog silnika i velikaša Smail-age Čengića od strane hercegovačkih Crnogoraca u Drobnjacima, u današnjoj Crnoj Gori 1840. godine. Prema povijesnim saznanjima čini se da Čengić nije bio tiranin i da je ubijen podmuklo i u snu, što je Mažuraniću vjerojatno bilo poznato, ali je stvarne događaje u spjevu prilagodio tako da odgovaraju njegovoj osnovnoj idejnoj i dramaturškoj koncepciji. Napisao ga je za časopis Iskra, na nagovor i po narudžbi svog šurjaka Dimitrije Demetra. Na odabir teme iz Bosne sigurno je presudno utjecao Matija Mažuranić, Ivanov mlađi brat, koji je autor glasovitog putopisa Pogled u Bosnu (1842) i koji je 1830-tih proputovao tu u to vrijeme iz Hrvatske perspektive nepristupačnu i egzotičnu zemlju. Mažuranić je prije pisanja svog pjesničkog remek-djela temeljito izučavao svoje prethodnike: narodno pjesništvo, dubrovačke pjesnike, ponajviše Gundulića, zatim Kačića Miošića i druge. Pišući stihove o konkretnom muslimansko-kršćanskom sukobu, Mažuranić priča univerzalnu priču o prolaznosti sile, pravdi, slobodi i pobjedi dobra nad tiranijom. Samovoljnom Smail-agi suprotstavljen je kolektivni junak, obespravljena kršćanska raja. Spjev je doživio preko 150 izdanja. Preveden je na brojne strane jezike još u 19. stoljeću, pored ostaloga i na talijanski (1869. i kasnije), njemački (1874. i kasnije), mađarski (1896), engleski (1918), francuski (1926), latinski, španjolski, poljski, češki i druge jezike. Smrt Smail-age Čengića smatra se najvažnijim djelom Hrvatskog narodnog preporoda i vrhuncem hrvatske književnosti 19. stoljeća.