Spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića nastao je na temelju zbiljskog, suvremenog događaja, o kojemu su u to vrijeme čak pisale novine, premda se Mažuranić u svom djelu ne drži doslovno stvarnih činjenica: o ubojstvu turskog silnika i velikaša Smail-age Čengića od strane hercegovačkih Crnogoraca u Drobnjacima, u današnjoj Crnoj Gori 1840. godine. Prema povijesnim saznanjima čini se da Čengić nije bio tiranin i da je ubijen podmuklo i u snu, što je Mažuraniću vjerojatno bilo poznato, ali je stvarne događaje u spjevu prilagodio tako da odgovaraju njegovoj osnovnoj idejnoj i dramaturškoj koncepciji. Napisao ga je za časopis Iskra, na nagovor i po narudžbi svog šurjaka Dimitrije Demetra. Na odabir teme iz Bosne sigurno je presudno utjecao Matija Mažuranić, Ivanov mlađi brat, koji je autor glasovitog putopisa Pogled u Bosnu (1842) i koji je 1830-tih proputovao tu u to vrijeme iz Hrvatske perspektive nepristupačnu i egzotičnu zemlju. Mažuranić je prije pisanja svog pjesničkog remek-djela temeljito izučavao svoje prethodnike: narodno pjesništvo, dubrovačke pjesnike, ponajviše Gundulića, zatim Kačića Miošića i druge. Pišući stihove o konkretnom muslimansko-kršćanskom sukobu, Mažuranić priča univerzalnu priču o prolaznosti sile, pravdi, slobodi i pobjedi dobra nad tiranijom. Samovoljnom Smail-agi suprotstavljen je kolektivni junak, obespravljena kršćanska raja. Spjev je doživio preko 150 izdanja. Preveden je na brojne strane jezike još u 19. stoljeću, pored ostaloga i na talijanski (1869. i kasnije), njemački (1874. i kasnije), mađarski (1896), engleski (1918), francuski (1926), latinski, španjolski, poljski, češki i druge jezike. Smrt Smail-age Čengića smatra se najvažnijim djelom Hrvatskog narodnog preporoda i vrhuncem hrvatske književnosti 19. stoljeća.

Ana Karenjina je roman sa suvremenom tematikom u kojoj je sredisnja tema preljub glavnog lika Ane, a zbog cega biva odbacena od strane drustva da bi na kraju dozivjela tragican kraj. Paralelno s pricom o destruktivnoj ljubavi Ane i Vronskoga, odvija se jos jedna ljubavna prica izmedu Levina i Kiti, izgradena na nesebicnoj ljubavi.

s ruskoga preveo Iso Velikanović

Hans Christian Andersen svjetski je slavan danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije: Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa žigicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika.

Nastavak Ane Karenjine.

Prvi roman Albera Kamija koji je izdat 1942. smatra se jednim od najznačajnijih romana francuske književnosti XX vijeka. On sadrži jedan od najboljih prikaza apsurda kojim se Kami bavio, a mnogi ga smatraju njegovim najboljim djelom. Glavni lik romana je činovnik Merso kome su javili da mu je umrla majka. On ne pokazuje nikakvo žaljenje, niti bilo kakve druge emocije. Čak nije želio ni da je vidi pre nego što je sahrane, iako su ga više puta pitali želi li to. Kroz celi roman se protežu opisi njegovog jednoličnog i dosadnog života. On se jednostavno prepustio pasivnosti i ravnodušnosti i nema volju ni želju da to promeni. Vrednost Kamijevog romana ogleda se u jednostavnosti stila, koji sa izuzetno upečatljivim izlaganjem odlično ocrtava lik izgubljenog čoveka. Ovo književno delo sa originalnom filozofskom osnovom aktivno se uključuje u borbu savremenog čovjeka za lične i društvene slobode.

Esej Mit o Sizifu inspirisan je idejom o životu kao ciklusu koji se stalno ponavlja. Sizif je lik iz grčke mitologije. Bogovi su ga osudili da bez prestanka kotrlja veliku stijenu do vrha jedne planine, odakle je kamen ponovo padao usljed svoje sopstvene težine. Oni su mislili, s izvjesnim pravom, da nema užasnije kazne od beskorisnog i beznadnog rada. Mit o Sizifu Albera Kamija je ogled o apsurdu. U njemu Kami govori o apsurdnom rasuđivanju, apsurdnom čovjeku, apsurdnom stvaranju, mitu o Sizifu, kao i dodatak pod nazivom Nada i apsurd u djelu Franca Kafke.

Preveli: Živojin Simić i Sima Pandurović

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

"Božanstvena komedija" sastoji se iz tri celine - Pakao, Čistilište i Raj. Danteovo putovanje kroz tri zagrobna carstva omogućava mu da siđe skroz do dubine ljudskog greha da bi stigao do svetlosti oslobođenja od njega. Njegovo putovanje obuhvata božansko i ljudsko, nebo i zemlju, vreme i večnost. Putovanje predstavlja traganje ljudske duše za apsolutnom srećom, mirom, konačnim apsolutnim prosvetljenjem I slobodom. Ova "sveta poema" koja je obeležila XIV vek, prerasla je svoje vreme i postala je blago, po mnogim mišljenjima, za sada neprevazidjeno na celome svetu.