s ruskoga preveo Iso Velikanović

Prvi roman Albera Kamija koji je izdat 1942. smatra se jednim od najznačajnijih romana francuske književnosti XX vijeka. On sadrži jedan od najboljih prikaza apsurda kojim se Kami bavio, a mnogi ga smatraju njegovim najboljim djelom. Glavni lik romana je činovnik Merso kome su javili da mu je umrla majka. On ne pokazuje nikakvo žaljenje, niti bilo kakve druge emocije. Čak nije želio ni da je vidi pre nego što je sahrane, iako su ga više puta pitali želi li to. Kroz celi roman se protežu opisi njegovog jednoličnog i dosadnog života. On se jednostavno prepustio pasivnosti i ravnodušnosti i nema volju ni želju da to promeni. Vrednost Kamijevog romana ogleda se u jednostavnosti stila, koji sa izuzetno upečatljivim izlaganjem odlično ocrtava lik izgubljenog čoveka. Ovo književno delo sa originalnom filozofskom osnovom aktivno se uključuje u borbu savremenog čovjeka za lične i društvene slobode.

Esej Mit o Sizifu inspirisan je idejom o životu kao ciklusu koji se stalno ponavlja. Sizif je lik iz grčke mitologije. Bogovi su ga osudili da bez prestanka kotrlja veliku stijenu do vrha jedne planine, odakle je kamen ponovo padao usljed svoje sopstvene težine. Oni su mislili, s izvjesnim pravom, da nema užasnije kazne od beskorisnog i beznadnog rada. Mit o Sizifu Albera Kamija je ogled o apsurdu. U njemu Kami govori o apsurdnom rasuđivanju, apsurdnom čovjeku, apsurdnom stvaranju, mitu o Sizifu, kao i dodatak pod nazivom Nada i apsurd u djelu Franca Kafke.

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.