Neke vatre nikada ne prestanu gorjeti. Kažu da pepeo odnese vjetar. Kažu da vrijeme zaliječi rane. Kažu da mrtvi ostaju tamo gdje pripadaju. Ali šta ako grijeh pronađe put nazad? U najmračnijim dijelovima ljudske duše postoje vrata koja nikada ne bi trebalo otvoriti. Iza njih ne čekaju odgovori, nego stvari koje je bolje ostaviti zaboravljene. Jer svaka želja ima svoju cijenu. Svaka molitva ima svoj odjek. A neke ljubavi nisu dovoljno jake da pobijede smrt. One su dovoljno jake da je vrate. U noći kada se granica između života i smrti počne raspadati, jedno pitanje ostaje bez odgovora: Da li je najveće čudo vratiti ono što si izgubio... ili najveće prokletstvo dobiti ono za čim si najviše čeznuo?

Opet te prebolijevam. Zapravo, prebolijevam te svaki put iznova, svaki put kada te ugledam. Kao da se stare rane, probude na zvuk tvog imena i ponovo zapeku pod kožom. Da, sada sam sretna s njim. Voljena sam, mirna sam. Ali i dalje me progoni ono vječno, neumoljivo pitanje: šta bi bilo da je bilo? Kako je samo tragično i pomalo smiješno prebolijevati nekoga s kim nikada nisi bio, a u mislima si već proživio čitav jedan život. Prebolijevati neostvarenu priču, nedovršenu rečenicu, ljubav koja nikada nije dobila priliku. Boli me ona noć. Ona noć, kada smo mogli postati dvoje. Ili barem noć u kojoj si mogao reći da te ne zanimam. Bilo šta. Jednu riječ. Jedan kraj. Ali nisi. Umjesto toga, svojim pogledom, svojim osmijehom i tom zbunjujućom reakcijom samo si nahranio moju maštu. Pustio si je da raste poput divlje loze koja se obavija oko srca i steže ga sve jače. Uvukao si mi se pod kožu, među misli, među snove, na ona mjesta gdje razum više nema vlast. Pa... Ja sam se, dragi moj, još davno izgubila negdje u tvojim očima. U njihovim nemirnim dubinama koje su skrivale cijele oluje iza prividnog mira. Izgubila sam se među neizgovorenim riječima, među pogledima koji su trajali sekundu predugo i nadama koje su cvjetale tamo gdje nisu smjele. I još uvijek ne umijem da te pogledam, a da nešto u meni ne zadrhti. Jer svaki put kada te vidim, srce zaboravi da je prošlo toliko vremena. Sjećanja se razbude kao duhovi, a duša, taj tvrdoglavi dio dijela koji nas čini živima, vrati sve ono što sam pokušala zaboraviti, ponovo otvori vrata koja sam toliko puta zaključavala. I zato te opet prebolijevam. Ne zato što te još uvijek volim. Već zato što nikada nisam saznala kako bi izgledalo da si ti volio mene.

Amélie ima osamnaest godina i život koji se raspada u kratkim, nepredvidivim trenucima sna. Bolest koja je baca u nesvijest pri svakom snažnijem otkucaju srca pretvorila je njen svijet u zlatni kavez pod stalnim nadzorom njenog oca. Ona ne želi spasitelja - ona želi slobodu. ​Adrian Bloom ima dvadeset tri godine i prošlost koju pokušava da sahrani. Nakon što je odbio naređenje koje bi ga koštalo duše, ali ga je koštalo karijere, bivši vojnik prihvata posao koji mu se čini jednostavnim: čuvati krhku kćerku moćnog čovjeka. ​Njihov susret je sudar dva svijeta. Ona ga mrzi jer on predstavlja rešetke na njenom kavezu. On je prezire jer u njoj vidi razmaženu djevojčicu koja ne cijeni život za koji se on svakodnevno borio. Ali kada sjenke iz prošlosti njenog oca postanu stvarna prijetnja, a Amélie postane meta u igri osvete, Adrian će morati da postane više od tjelohranitelja. ​U svijetu gdje svaki jak osjećaj za nju može biti koban, Amélie će otkriti da je najopasnija stvar od svih - zaljubiti se u čovjeka koji je zaklet da je drži na sigurnom. ​Hoće li je on uhvatiti kada njen svijet ponovo utone u mrak?

Crni džoker, nakon još jednog uspešno završenog zadatka, dobija novi slučaj. Misteriozna osoba, obeležena kao šareni džoker, oslobađa ljude iz različitih zatvora, u različitim vremenskim periodima, i mora biti uhvaćen, odnosno uhvaćena, zajedno sa svima onima, kojima je pomogao. Ne bi trebalo da bude suviše teško, zar ne? Karte su ipak na mojoj strani. Slučaj broj 53 predstavlja direktan nastavak 52 slučaja. Knjige se mogu čitati nezavisno jedna od druge, ali ukoliko želite da rešavate misteriju zajedno sa crnim džokerom i prepoznate likove, 52 slučaja daje njihove kratke opise.

„Možeš mi prijetiti, glumiti hladnu, čak i mrziti me... ali svaki put kad me pogledaš, tvoje oči te izdaju. I znaš šta je najgore?" Nagnuo se bliže, glas mu bio otrovno tih. „Volim te gledati dok se boriš sa sobom. Dok pokušavaš da me ne poželiš."