Postoji li neko ko nije poželio nemoguće?

Svi mi imamo svoje razloge, zbog kojih nešto radimo... Moj razlog si ti

Ona je oštećena, povređena, uplašena. Muška ruka joj je nanela povrede koje su ostale urezane duboko u dušu. On je voleo nekad i mislio da je to prava ljubav koja ruši sve pred sobom. Tek kada upozna nju, oštećenu i ranjenu, spoznaje pravu, čistu i istinsku ljubav. Treći deo serijala "Samo". Prva dva se nalaze na profilu @Ikica93 #1 Samo budi tu #2 Samo tvoj

Dok ona traži svoju srodnu dušu, prošlost u vidu bivše ljubavi joj kuca na vrata. Milica se po ko zna koji put upušta u čari strasti, ali sa kojom cenom? Možda će ovog puta biti bolje. Možda je on ipak vredan žrtve. Možda će sa njim na kraju ipak biti srećna. Druga knjiga serijala "Devojački san" - SVI LIKOVI SU IZMIŠLJENI.

Uzmi sve od života danas jer sutra nećeš imati priliku za to

Ja sam onaj rub provalije po kojem on zatvorenih očiju korača, znajući da i najveći potresi koje pokušam uzrokovati, njega neće pomjeriti sa ustaljenog mjesta. Voljela bih imati dovoljno jak adut kojim bih mu oštetila čvrste temelje, ne ostavljajući mu ni vremena ni načina da izbjegne pad. Priča nastala po ideji Alayne Vertis, napisana u saradnji sa Šejla Zvijer.

Pola čovjeka i oštećena žena imaju različite živote a iste osjećaje. On vezan za kolica a ona žena pripada drugom muškarcu. Svijet oko njih je sve samo ne pravedan i fer

Kada se nakon niza godina pronadju, sa željom jednog covjeka da budu jedno pored drugog, nisu ni svjesni da su živjeli na metar od srca.

Mi i brak, to je možda naša najveća greška, a možda i nagrada koju smo zaslužili samo ne znamo da uživamo u njoj.

Neke priče se završe tiho.
Bez vike, bez objašnjenja. Samo ostaneš da gledaš u vrata koja se više nikad nisu otvorila. Šest godina od posljednjeg pogleda. Šest godina od posljednje istine. Šest godina kasnije, nisu ono što su bili. Šest godina.
Dovoljno vremena da se ljudi promijene. Da gradovi izblijede, da obećanja izgube boju.
Dovoljno da prestaneš da tražiš odgovore, ali ne i da zaboraviš pitanja. Dovoljno da zaboraviš ton nečijeg glasa. Dovoljno da naučiš kako da izgledaš sretno dok se raspadaš. Dovoljno da u sebi sahraniš sve što je nekad bilo "mi". U svijetu gdje sve mora da izgleda savršeno, neke pukotine se pažljivo prekrivaju.
Osmijesima. Ulogama. Šutnjom. I baš kada misliš da si daleko od onoga što je bilo, prošlost te pronađe - bez pitanja, bez upozorenja. Samo stane ispred tebe, drugačija, tiša, hladnija.
Ali poznata. On - na vrhu svijeta, idol nacije, ali na ivici ponora.
Ona - žena koja nikome ne duguje objašnjenje. Pogotovo ne njemu. Ipak, slučajnost ne postoji. Samo planovi koje niko ne smije otkriti. Jer pred publikom sve mora izgledati savršeno.
Publika uvijek gleda.
I vjeruje u ono što joj se pokaže. Istina se nikada ne snima.
Događa se kad kamere padnu. Kad riječi stanu. Kad pogledi ostanu da vise u zraku - bez kraja, bez smisla, bez sigurnosti. I zato...
Neke priče se ne pišu za naslovnice.
Neke se dešavaju tiho, u pozadini..
dok publika gleda.