Iz zatvora se ne izlazi odjednom. Izlazi se u slojevima, kao kad guliš staru boju s vlažnog zida. Prvo ti vrate sat koji više ne kuca, pa cipele koje te žuljaju jer su ti stopala zaboravila na asfalt. Tek onda na kraju ti vrate slobodu, ali ti nitko ne kaže da je ona sada digitalna, bešumna i da miriše na sredstvo za dezinfekciju.

Oni koji se izdignu iz prašine drže glavu toliko visoko da više ne vide tlo. Toliko visoko da zaborave miris odakle su potekli. Visoko uzdignuta glava ne spašava od ponora. Oni koji gledaju u oblake upadnu u rupu nogama prema dolje, potpuno isto kao i oni kojima se podmetne noga i padnu na lice. Razlike nema. Pad je uvijek jednako bolan. Pad dolazi svima. Razlikuju se samo izgovori koje si govorimo dok letimo prema dolje. Dobrodošli u 1989. godinu.