Nixon je nepomično stajao pored svog kuhinjskog prozora i jezivo promatrao prolaznike koji su beživotno hodali po hladnoj jesenskoj kiši. Tmurni oblaci stajali su nad gradom, hladna kiša udarala je i nestajala u visokoj travi Nixonovog dvorišta, a vjetar je ljuljao gole grane stabala. To ga je vratilo trinaest godina daleko u njegovu prošlost, kada se sve promijenilo. . . zauvijek. . .