Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

Što ne vidimo dok vidimo.

"Nadam se da ćeš jednoga dana skupiti dovoljno hrabrosti da raširiš svoja krila i odletiš, odletiš daleko odavde, daleko od svih ovih okova koji te sputavaju ovdje." - rekla mi je majka. "Ali, majko... Ti su okovi sazdani od ljubavi." Ian i Noel pripadaju dva naizgled odvojena svijeta: tek kad se njihovi univerzumi sudare, shvaćaju koliko se njijovi životi isprepliću. No, više od toga, nadopunjuju. Kroz beskrajne sate koje provode u tišini, niti njihove sudbine sve se više zapetljavaju, a njihova srca privikavaju na ritam onog drugoga. Ian je mladić naizgled hladne, ali nespretne vanjštine, gotovo uplašeno stvorenje kojeg svaki doticaj s vanjskim svijetom prestravljuje. Noel, pak, odiše samopouzdanjem, no lagano zavirivanje ispod njegove površine otkriva dijete željno gledanja u nebeska prostranstava i maštanja o nedostižnim stvarima. Tek kad počnu zaranjati dublje jedan u drugoga, Noel i Ian suočavaju se s prošlošću koja je, kako to obično biva, isuviše mračna i tvrdoglava da bi ju se moglo pustiti. Snovi o ljubavi postaju tek pozadinska buka, dok se njih dvojica trude preživjeti oluju u kojoj su se našli u trenutku kad su se njihovi životi, igrom slučajnosti, isprepleli. Ovo je samo još jedna obična priča o ljubavi, o čežnji, o prošlosti i hrabrosti da se istu pusti; ovo je za sve one koji žele vjerovati i koji se žele nadati; ovo je za sve one koji ne mogu držati onoga koga vole; ovo je za sve one koji misle da ne postoje.

* POSLANO IZDAVAČU * ''Kao dim si , Adriane - poušavam te uhvatiti ali svaki put se rasplineš. Možda sam zato i zavoljela toliko cigarete. Podsjećaju me na tebe, na tvoje prazno lice iza zavjese dima kada ga uvučeš, na oči koje toliko volim i pokušavam shvatiti ali su ocean koji je toliko dubok da, ako riskiram previše zaroniti, riskiram da će me pritisak zdrobiti...'' Šta da vam kažem osim: Jedan slučajan pogled. Dvije nespojive duše žedne jedna druge. Jedno krivo vrijeme. Jedno izrečeno ''Sad i zauvijek'' u krivo vrijeme. Ja. Ona. Mi. Vi. Oštećeni.