Kad zaspeš negdje u svojim riječima, ukrašću ti stih kojim pokrivaš zaspale svice u oku i sakriti ga ispod škripavog praga, preko kojeg si prelazila na drugu stranu jave i tamo skupljala pahulje umiruće zime. Kada otploviš u bespuća neizrečenog i usidriš svoje sanjarske lađe, spustiću im jedra, tkana nitima djevičanske kose i dopustiti lahoru da ti na bedrima otisne ostarjelu želju. Narandža u uglu ispucalog azura pretvara nam sjenke u izobličene voodoo lutke... Zato požuri. Pomiluj tijelo Vremena rukama punim Sutrašnjice, od Riječi napravi krov ispod kojeg će pjevati smijeh, praznu bocu vina napuni znojem divlje noći i njime zalij Vinsentove suncokrete. Sandra Dž. BAKAJ