Hamlet je tragedija Williama Shakespearea, jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i ljeta 1602. godine, u drugom razdoblju Shakespearova stvaralaštva. Legenda o Hamletu spominje se već u 9. stoljeću i potječe iz drevnih skandinavskih saga, a zapisao ju danski pjesnik i povjesničar Saxo Gramaticus u 13. stoljeću. Neposrednim izvorom za Saxova Hamleta smatra se nepronađena drama Ur-Hamlet (Pra-Hamlet) engleskog pisca Thomasa Kyda. Sama tragedija komponirana je u 5 činova, a zapisana u obliku prave studije čovjekove prirode, njegova morala i ponašanja. Shakespeare stvara potkraj renesanse, u vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada čovjek traži istinu.

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu. Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog djela je Shakespeareova tema iz "Kralja Leara" koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.

Roman koji pripada najranijem Manovom stvaralaštvu. Ovaj kontroverzni roman bavi se problemom ljepote i ljubavi njome prouzrokovane. Igrama sila strasti i opijenosti lijepim prepušta se i glavni junak romana Smrt u Veneciji, Gustav fon Ašenbah.

Pripovijetka Camao, prvi put objavljena godine 1900. u sarajevskom časopisu Nada kojega je uređivao Kranjčević, uvrštena je u Matoševu zbirku Novo iverje (1900.), koju smo objavili u cijelosti.

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

Roman Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići (1899) za temu ima propadanje jedne senjske patricijske obitelji na početku 19. stoljeća. Tematizira i neravnopravnost spolova, sukob tradicionalnih vrijednosti i morala i novog, liberalnog doba, problem umjetnika i intelektualaca, socijalnu i političku problematiku, te kroz Senj daje široku sliku cijelog hrvatskog društva. Novak primat daje primat psihološkom, unutarnjem, dok mu konvencionalni realistički elementi kao što su fabula, opisi likova, interijera, eksterijera, krajolika, služe prvenstveno socijalnoj i psihološkoj karakterizaciji likova, osobito Lucije Stipančić, "najprodubljenijeg i najsloženijeg ženskog lika čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća" (K. Nemec). Smatra ga se i nagovještajem modernističkog izraza, a kritika ga danas drži najboljim romanom hrvatskog realizma.

Hans Christian Andersen svjetski je slavan danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije: Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa žigicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika.

Spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića nastao je na temelju zbiljskog, suvremenog događaja, o kojemu su u to vrijeme čak pisale novine, premda se Mažuranić u svom djelu ne drži doslovno stvarnih činjenica: o ubojstvu turskog silnika i velikaša Smail-age Čengića od strane hercegovačkih Crnogoraca u Drobnjacima, u današnjoj Crnoj Gori 1840. godine. Prema povijesnim saznanjima čini se da Čengić nije bio tiranin i da je ubijen podmuklo i u snu, što je Mažuraniću vjerojatno bilo poznato, ali je stvarne događaje u spjevu prilagodio tako da odgovaraju njegovoj osnovnoj idejnoj i dramaturškoj koncepciji. Napisao ga je za časopis Iskra, na nagovor i po narudžbi svog šurjaka Dimitrije Demetra. Na odabir teme iz Bosne sigurno je presudno utjecao Matija Mažuranić, Ivanov mlađi brat, koji je autor glasovitog putopisa Pogled u Bosnu (1842) i koji je 1830-tih proputovao tu u to vrijeme iz Hrvatske perspektive nepristupačnu i egzotičnu zemlju. Mažuranić je prije pisanja svog pjesničkog remek-djela temeljito izučavao svoje prethodnike: narodno pjesništvo, dubrovačke pjesnike, ponajviše Gundulića, zatim Kačića Miošića i druge. Pišući stihove o konkretnom muslimansko-kršćanskom sukobu, Mažuranić priča univerzalnu priču o prolaznosti sile, pravdi, slobodi i pobjedi dobra nad tiranijom. Samovoljnom Smail-agi suprotstavljen je kolektivni junak, obespravljena kršćanska raja. Spjev je doživio preko 150 izdanja. Preveden je na brojne strane jezike još u 19. stoljeću, pored ostaloga i na talijanski (1869. i kasnije), njemački (1874. i kasnije), mađarski (1896), engleski (1918), francuski (1926), latinski, španjolski, poljski, češki i druge jezike. Smrt Smail-age Čengića smatra se najvažnijim djelom Hrvatskog narodnog preporoda i vrhuncem hrvatske književnosti 19. stoljeća.