Kao što narodna izreka glasi ; „Sve što je dobro, kratko traje!" Tako je i kod Luce i Brune, pri povratku iz Pariza, umjesto da uživaju u svojoj sreći i zarukama, oni se susreću sa velikom zaprekom. Tko je kome lagao? Tko će saznati groznu istinu? Što je istina, a što laž? Da li su doživljeni trenuci, dokaz ljubavi, ili su samo okrutne karte, u igri sudbine!? Što je važnije? Ponos ili ljubav? Može li vrijeme i udaljenost donijeti zaborav?? Može li jedan susret sve osjećaje izvući na površinu, ili su stvarno zakopani? Ako se osjećaji izbore, ljubav pobijedi ponos, hoće li i život biti fer??? Ili će i dalje nastaviti ljubav suočavati sa životnim zaprekama i poteškoćama, na svakome koraku?? Ova i još mnoga druga pitanja, svoj odgovor dobiju u drugoj sezoni Ledene kraljice.

Lucija je skoro pa obična djevojka koja radi u noćnom klubu, svojim ponašanjem je zaradila nadimak "Ledena kraljica". Iako je ona naprotiv baš suprotno od toga, ali njena prošlost ju je natjerala da se tako zaštiti, pa u javnosti ne pokazuje koliko joj smeta taj nadimak. Sve do jedne večeri kad njena ruka ošamari lice razvratnika Brune i izvrijeđa ga pogrdnim imenima pred društvom bez obzira na to, što je on " moćna zvijer ". Bruno je potpuna suprotnost Luciji. Bruno nema što mu ne ide u prilog bogatstvo, šarm, izgled, ali ima jednu veliku manu pravi je razvratnik. Navikao da je sve po njegovom, da sve dobije bez obzira na cijenu. Sve dok ne upozna Luciju i ne zaradi prvi šamar od jedne posve obično neobične djevojke. I tada počinje borba između dva različita svijeta, između razvratnosti i moralnosti, borba između bahatosti i plahosti. Da li se ta dva svijeta mogu međusobno povezati s čistom i jakom ljubavlju, da li se razvratnik može smiriti i biti vjeran samo jednoj osobi? Može li se ledeno srce otopiti i prepustiti vatri i osjećajima? Može li jedan šamar mržnje postati šamar ljubavi?

„Volim osećaj koji mi pruža, znaš?", njen pogled je zaključen za crn metalan i težak predmet u njenoj ruci. „Volim kada mi prst stoji na obaraču. Volim kada mi je nečiji život u rukama.", poslednje reči gotovo da prošapuće. „Šta još voliš?", njen partner je upita lagano prebacivši pogled na nju. „Ništa.", odgovori jednostavno. „Nikoga?", momak podigne obrve sa sitnim osmehom. „Nikoga.", odgovori. Njegov osmeh je postao još širi. Konačno se našao još neko kome je srce hladno i koje može da voli samo taj težak predmet koji ona drži u ruci. „A šta je sa tobom?", devojka se okrene ka njemu. „Šta ili koga ti voliš?" „Ja ne mogu da volim.", te reči nikada lakše izgovorene nisu izašle iz njegovih usta jer ovoga puta ne strahuje da ona neće razumeti objašnjenje zašto je to tako. Naprotiv. Razumeće. I to vrlo dobro. „Zašto?", upita ga tiho. To je pitanje na koje najviše voli da da odgovor. „Zato što sam ubica."