Hamlet je tragedija Williama Shakespearea, jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i ljeta 1602. godine, u drugom razdoblju Shakespearova stvaralaštva. Legenda o Hamletu spominje se već u 9. stoljeću i potječe iz drevnih skandinavskih saga, a zapisao ju danski pjesnik i povjesničar Saxo Gramaticus u 13. stoljeću. Neposrednim izvorom za Saxova Hamleta smatra se nepronađena drama Ur-Hamlet (Pra-Hamlet) engleskog pisca Thomasa Kyda. Sama tragedija komponirana je u 5 činova, a zapisana u obliku prave studije čovjekove prirode, njegova morala i ponašanja. Shakespeare stvara potkraj renesanse, u vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada čovjek traži istinu.

Esej Mit o Sizifu inspirisan je idejom o životu kao ciklusu koji se stalno ponavlja. Sizif je lik iz grčke mitologije. Bogovi su ga osudili da bez prestanka kotrlja veliku stijenu do vrha jedne planine, odakle je kamen ponovo padao usljed svoje sopstvene težine. Oni su mislili, s izvjesnim pravom, da nema užasnije kazne od beskorisnog i beznadnog rada. Mit o Sizifu Albera Kamija je ogled o apsurdu. U njemu Kami govori o apsurdnom rasuđivanju, apsurdnom čovjeku, apsurdnom stvaranju, mitu o Sizifu, kao i dodatak pod nazivom Nada i apsurd u djelu Franca Kafke.

Prvi roman Albera Kamija koji je izdat 1942. smatra se jednim od najznačajnijih romana francuske književnosti XX vijeka. On sadrži jedan od najboljih prikaza apsurda kojim se Kami bavio, a mnogi ga smatraju njegovim najboljim djelom. Glavni lik romana je činovnik Merso kome su javili da mu je umrla majka. On ne pokazuje nikakvo žaljenje, niti bilo kakve druge emocije. Čak nije želio ni da je vidi pre nego što je sahrane, iako su ga više puta pitali želi li to. Kroz celi roman se protežu opisi njegovog jednoličnog i dosadnog života. On se jednostavno prepustio pasivnosti i ravnodušnosti i nema volju ni želju da to promeni. Vrednost Kamijevog romana ogleda se u jednostavnosti stila, koji sa izuzetno upečatljivim izlaganjem odlično ocrtava lik izgubljenog čoveka. Ovo književno delo sa originalnom filozofskom osnovom aktivno se uključuje u borbu savremenog čovjeka za lične i društvene slobode.

Mali princ (fr. Le Petit Prince) najpoznatija je novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja iz 1943. godine. Saint-Exupéry napisao ju je dok je živio u SAD-u. Prevedena je na preko 290 svjetskih jezika i dijalekta, i prodana u više od 80 milijuna primjeraka, tako da je to jedna od najprodavanijih knjiga svijeta. Knjiga je ilustrirana vlastitim piščevim crtežima, njih je koristio da opiše likove. Knjiga je mnogostruko adaptirana, u raznim oblicima.

Hans Christian Andersen svjetski je slavan danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije: Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa žigicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih kazališnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika.

s ruskoga preveo Iso Velikanović

Roman Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići (1899) za temu ima propadanje jedne senjske patricijske obitelji na početku 19. stoljeća. Tematizira i neravnopravnost spolova, sukob tradicionalnih vrijednosti i morala i novog, liberalnog doba, problem umjetnika i intelektualaca, socijalnu i političku problematiku, te kroz Senj daje široku sliku cijelog hrvatskog društva. Novak primat daje primat psihološkom, unutarnjem, dok mu konvencionalni realistički elementi kao što su fabula, opisi likova, interijera, eksterijera, krajolika, služe prvenstveno socijalnoj i psihološkoj karakterizaciji likova, osobito Lucije Stipančić, "najprodubljenijeg i najsloženijeg ženskog lika čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća" (K. Nemec). Smatra ga se i nagovještajem modernističkog izraza, a kritika ga danas drži najboljim romanom hrvatskog realizma.

Pripovijetka Camao, prvi put objavljena godine 1900. u sarajevskom časopisu Nada kojega je uređivao Kranjčević, uvrštena je u Matoševu zbirku Novo iverje (1900.), koju smo objavili u cijelosti.

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu. Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog djela je Shakespeareova tema iz "Kralja Leara" koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.