❞Ček...je l' ti znaš kako veze funkcioniraju?❞ ❞Pfft...naravno!❞ ❞A ljubav?❞ ❞Da~! Čitala sam sve o tome!❞ Započeta: 18. veljače 2019. Završena: 5. lipnja 2019. [COMPLITED]

Moje oči su počele da prozvode kišu... Proizvode i tebe tamo gdje te nema; gdje te nikada neće biti. Vidim te kada dišem, moj mali beharu, ružo moja rumena. Tvoje ruke i tijelo, topliji od ekvatora, sada su hladniji od Sibira. A ja stojim sam na rubu pjesme kojoj je već došao kraj. Iako je kraj, ja još uvijek ne silazim sa nje, očajnički se držeći za zadnju notu. Djevojko, dušo, ružo, beharu... Reci mi, da li je stvarno kraj?

~Ni cvijeće ni zelenilo ga više ne opisuju... Sada je u njegovim očima samo tama~ Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.