Gubitak dzieła

inspirisano jednostavnim korakom I isfrustriranoscu zivotom. I dalje sam optimista.

'Kobila Nani prepričava svoj 'neukrotivi' život. Nani je inače mirna i pitoma pasmina, tamni dorat holstein pasmine niskog rasta. Kroz svoj život upada u nevolje i drži se riječi koje joj je ispričala njena majka i zbog toga dobiva batine. No nije sve tako crno"

Ovo je pricč o nama. O nama, koji nismo uspjeli. Ovo je priča o meni nakon njega i praznine koja je ostala. O onom o čemu se šuti. Prvom susretu, pogledu i o konačnom rastanku.

Boja (moje) tuge zapravo je djelo u vječitom stvaranju. Da, možda je pomalo izražaj mojih ponekad tjeskobnih misli, no kako je moguće štogod drugo i osjećati nakon što izgubiš nekoga tko je doslovno bio dio tebe ? U samo jednom trenutku sam kao naivna klinka ubačena u bolnu dramu odrastanja. Iznimno je bolno izgubiti blisku osobu, ali izgubiti dijete više je od gubitka jednoga života. Ovo je zapravo pokušaj da pretočim svoje brojne misli u riječi, iako kao da baš tada srce i misli odluče biti u neskladu s umom, škrto mi podare odabir možda nepotpunih stihova. Zapravo, bojim se da nikada neće niti biti moguće opisati sve osjećaje koje nosim u sebi već i preko jednog desetljeća. Uvijek su "tu" prisutni trenuci s njom, agonija gubitka, život nakon nje i bol, mnogo, mnogo boli, suze ... Odlučno živim dalje! Znam pravu vrijednost života,ona me tome naučila. Našla sam načine nositi tugu u srcu s osmijehom na licu, imati nju samo u svakom uzdahu, a osjetiti sreću. Nekada sam mislila da će sve to biti nemoguće, ali našla sam načine cijeniti život, nimalo jednak prijašnjem, no dovoljno vrijedan toga da je ona zauvijek živa sa mnom, u meni ...

Nažalost, neke stvari je nemoguće održati živim, nekada se naizgled savršena harmonija raspadne pred našim očima