FierySerphent
Jednog hladnog jesenskog jutra odlučio sam pobjeći od gradske buke i prošetati kroz staru šumu koja se nalazila nekoliko kilometara od sela mog djeda. Nebo je bilo sivo, a sitna magla polako se provlačila između visokih stabala bora i hrasta. Zrak je mirisao na mokro lišće, gljive i zemlju nakon noćne kiše. U toj šumi nisam bio godinama, još od djetinjstva kada sam tamo provodio ljeta s prijateljima istražujući skrivene staze i male potoke.
Dok sam hodao uskim putem, čuo sam samo zvuk vlastitih koraka i povremeno pjevanje ptica negdje visoko među granama. Šuma je djelovala mirno, ali istovremeno i pomalo tajanstveno, kao da skriva neku staru priču koju nitko dugo nije ispričao. Svako stablo izgledalo je starije nego što sam ga pamtio, a korijenje koje je izlazilo iz zemlje podsjećalo je na velike zmije koje čuvaju tajne tog mjesta.
Nakon gotovo sat vremena hodanja stigao sam do dijela šume koji nikada prije nisam vidio. Tamo nije bilo označenih staza niti tragova drugih ljudi. Magla je postajala gušća, a tišina toliko jaka da sam mogao čuti vlastito disanje. Upravo tada ugledao sam malu drvenu kućicu skrivenu između drveća. Krov joj je bio prekriven mahovinom, prozori prašnjavi, a dimnjak star i napuknut. Izgledala je kao da tamo stoji desetljećima.
Prišao sam polako, pomalo oprezno, i primijetio starog čovjeka kako sjedi na drvenoj klupi ispred kuće. Imao je dugu sijedu bradu, tamni kaput i stare čizme prekrivene blatom. U rukama je držao šalicu iz koje se još uvijek dizala para. Pogledao me mirno, kao da me očekivao.
"Rijetko tko danas dolazi ovamo," rekao je tihim glasom.
Zastao sam na trenutak i pitao ga živi li sam u toj kući. Starac se samo nasmiješio i pogledao prema šumi.
"Ne živim ja ovdje," odgovorio je. "Ja samo čuvam priče."
Nisam odmah razumio što je mislio. Sjeo sam kraj njega, a on je počeo pričati kako svako stablo u toj šumi pamti ljude koji su njome prolazili. Govorio je o lovcima koji su s