Part I.

Slušali smo glazbu, tj. slušali su je roditelji od naprijed dok smo pas i ja spavali. Zatim, škripa guma. Glasno vikanje tatinog NE! Mamino jecanje. Iz sna me probudio čovjek koji je kuckao po vratim "heej! Ustaj se,auto gori!" govorio je.

Kad sam došla k sebi bili smo u bolnici, priključena na infuziju gledala sam naspram sebe neku stariju ženu, možda oko 35-40 godina,smeđe frčkave kose. Rekla bih da je tamnoputa ili mulatkinja.Odijevena u sivi sako, crvenu majicu i tamne rifle."Srećo, jesi dobro? Kako se osjećaš? Sestro, curica se probudila! Uskoro se moja bolesnička soba nakupila liječnicima. "Što se dogodilo? upitala sam, no nitko mi nije dao valjani odgovor "U bolnici si" i to je bilo to. Nakon kratke vizite i ručka dobila sam mobitel od jedne plavokose sestre. Bio je pun poziva. Nazvala sma osobu kojoj najviše vjerujem i koja je najiskrenija. Tu-tu-tuu... - čulo se u slušalici.
"Daj javi se, pomislila sam." Ali što da joj kažem, zašto sam u bonici?