Nestati bez traga

Nestati bez traga

Zovem se Ragib. To je jedino što sam ponio sa sobom daleke pedeset i prve iz onog sela gdje sam rođen i gdje sam živio, a koje na mapi ne postoji i za koje, siguran sam, ni njegovi stanovnici ne bi znali reći gdje se tačno nalazi. Sve što se vidi u i oko sela je šuma. Šumetina. Čak se i nebo gleda kroz šumu.
Ipak, sada, i nakon toliko godina sjećam se: volio sam tu šumu. Volio njen miris, njen mrak i tajanstvenost, volio sam konje, malu sirotinjsku kućicu okrečenu u bijelo. I nisam ni znao da negdje izvan te šume postoji život. A i kako bih znao? Pa svi su naši živjeli u kućama u toj šumi i kroz šumu nam dolazili i odlazili.
Volio sam gledati kako moj otac izrađuje alatke od metala kojeg je, pričali su, bilo tu negdje blizu i to „koliko hoćeš". Otac je radio i u nekoj fabrici, u Kreševu, odlazio tamo svaki dan ranom zorom i dolazio kući s mrklim mrakom pješice stazom kroz šumu. Najveća radost nam je bila kada bi,nakon što je dobio plaću, kupio u dućanu u Kreševu i donio nam bijeli hljeb, somun .Suhog bismo ga pojeli. A majka? Vrijedna, istovremeno i nježna i jaka, stizala da se brine i da zbrine sve: i nas djecu,i kravu i ručak ...
Bili smo sretna, složna obitelj: otac, majka, ja i mlađa sestra Nizama. Niska. Niska je bila plava, nježna, umiljata kao da nije rođena u sred šume. Otac je govorio da nas voli isto, ali sestra je, objašnjavao je, nejaka,trebamo je čuvati svi. Brinuti o njoj. I brinuli smo.
Moj pretposljednji dan u tom selu počeo je lijepo. Otac je kovačkim rukama uspio izdjeljati od drveta igračku, konja. Sestra i ja se nismo micali od njega. Gladno smo gledali kako komad drveta poprima obrise konja. Bili smo oduševljeni. Prvi put smo imali igračku. Otac je obećao da će napraviti za oboje, ali već je mrak, a ujutro rano mora na posao pa će sutradan ili neki drugi dan drugu napraviti. Meni. Ova je bila za Nizamu. Nizama je te noći spavala čvrsto stežući drvenog konjića u ru