"Kada bela dama zaplese po sahovskoj tabli prava igra pocinje. "
M.M.Majers
„Igra bele dame" govori o prijateljstvu, ljubavi, porodičnim tajnama, spletkama i brojnim drugim nedaćama koji život nosi."
Kada Sara Bašić, student žurnalistike, ostane iznenada bez majke, shvata da je prepuštena sama sebi i da mora da uzme život u svoje ruke i da se sama izbori sa svim problemima koje život. Odlazi kod svoga strica Zvezdana Bašića, vlasnika i glavnog urednika lista „Pasaž" sa kojim posle pogibije oca ima prilično komplikovan odnos. Iako je naslednica časopisa, on joj daje naizgled nemoguć zadatak: da sa njegovom ćerkom, Aleksandrom ode na Kopaonik i napravi intervju sa nedodirljivom pop zvezdom Milanom Pajićem.
Demoralisana i dekintirana Sara odlazi na Kopaonik gde joj u pomoć priskače inspektor kriminalne policije u Beogradu, Igor Martinović, polubrat njene najbolje drugarice Teodore. On joj pomaže da pre Aleksandre dođe do intervjua sa Pajićem, koji impresioniran njenom pojavom i profesionalnošću daje dve ulaznice za promociju njegovog novog spota, gde sreće različite likove iz srpskog džet-seta među na kome je tajanstvena plavusica koju često sreće u hotelu i iz nekoga nepoznatog razloga ne sviđa.
Sledećeg jutra u Igorovu i Sarinu sobu upada preplašeni Andrija Lošić, Teodorin dečko, i saopštava im da je nestala. Nedugo posle toga Igor prima poziv os svoga oca, generala Vukašina Martinovića, da je Tea kidnapovana i da otmičari za njen otkup traže 50 000 evra i da imaju 72h da ga pribave.
Igor i Sara uz pomoć prijatelja kreću u potragu za Teom i tada otkrivaju neke njene tajne koje ih stavljaju u dilemu ko sve može da bude umešan u njenu otmicu i zašto.
Lutko..."
Uzeo je mou bradu svojim grubim i hladnim prstima i podigao ju je tako da meme drzi fiksiranu, onako da moram da gledam njegove hladne i mracne oci. Oci pune tame, bez sjaja, Kao da su pune tuge koja ih razara ali to ne pokazuju. I dalje lepe, oci boje tamnih sumornih planina. Planina koje su tuzne, nemaju drvece-nemaju nikakvu vegetaciju na sebi, nemaju nikakav zivot na sebi, nikakvo zelenilo, one su mrtve i sve sta predstavljaju je smrt i strah. Bas takve su njegove oci.
,,Ja sam Aleksej Popov. I ja imam prava da radim sve sta mi padne na pamet."