°Kroz maglu°

"Zaboravi me...pusti me u maglu...," uz postelju bi bilo išaptano misleći da te riječi miluju blijedo lice i tijelo, otklanjaju terete okačene o dušu koje me vuku dolje, i ne daju mi šansu da se opet srećna probudim.
Riječi izgovorene, prećutane, pročitane, te riječi su mi med i žaoka. Osjećam kako se zavlače pod kožu i lažem da ni jedna me nije opekla.

I u pridignutoj crvenoj izmaglici, ostajem klečati sama dok me drugi žale sa druge strane mraka, onako, u prolazu, kao hladni vjetrovi prohujali. Pomoć niko da pruži ne može jer ne zna... Nijemo je sve, ućutkali su neznanje koje kao para iz kotla šišti.

Nakon svih izlivenih voda iz prepunih šarenolikih korita koja stajaše nada zanijemilim usnama, nakon svih oproštaja i dolazaka, molbi Bogu, molbi meni, ne puštam ono što stvorih istovremeno stvarajući ožiljke. Prigrlila sam čvrsto svoje djelo, ali neizmjerno nježno.

Ma koliko čvrsto ili milo držala, jecala, tiho ili glasno, ljudi sami odluče uplivati u maglu. A ja ostajem gledati sa doka, čekati nemogući povratak...