"Zaboravi me...pusti me u maglu...," uz postelju bi bilo išaptano misleći da te riječi miluju blijedo lice i tijelo, otklanjaju terete okačene o dušu koje me vuku dolje, i ne daju mi šansu da se opet srećna probudim.
Riječi izgovorene, prećutane, pročitane, te riječi su mi med i žaoka. Osjećam kako se zavlače pod kožu i lažem da ni jedna me nije opekla.
I u pridignutoj crvenoj izmaglici, ostajem klečati sama dok me drugi žale sa druge strane mraka, onako, u prolazu, kao hladni vjetrovi prohujali. Pomoć niko da pruži ne može jer ne zna... Nijemo je sve, ućutkali su neznanje koje kao para iz kotla šišti.
Nakon svih izlivenih voda iz prepunih šarenolikih korita koja stajaše nada zanijemilim usnama, nakon svih oproštaja i dolazaka, molbi Bogu, molbi meni, ne puštam ono što stvorih istovremeno stvarajući ožiljke. Prigrlila sam čvrsto svoje djelo, ali neizmjerno nježno.
Ma koliko čvrsto ili milo držala, jecala, tiho ili glasno, ljudi sami odluče uplivati u maglu. A ja ostajem gledati sa doka, čekati nemogući povratak...
Stvarali su strast koja ih je prožimala. Stvarali su lek za njihove prazne duše. Stvarali su ljubav koju su krili sami od sebe. Bili su ljubavnici na jednu noć, ali ponovni susret je to produžio na nekoliko dana. Posle se sva strast otela kontroli upuštajući ih u veliku laž.
-Bili su tajna koja se mogla sačuvati samo izmedju četiri zida.