Pisma tebi

Sjećaš li se kako smo skupa gledali crtiće u tvojoj kući na tvome krevetu? Bili smo mala razmažena derišta, i ti i ja, ali ipak smo znali djeliti tu toplinu koja je i tebi i meni bila potrebna. Uz to tvoja bi nam mama radila najfinije waffle i svakome posebno kupila bočicu šlaga jer je znala da ćemo se svađati oko jedne. I dalje mogu osjetiti taj okus tih lagano zapečenih waffla na biljnom ulju i šećeru. Isuse koja agonija. Da mi je barem ponovo sjesti na tvoj smeđi kauč s kariranom dekicom na sebi, jesti te posebne waffle tvoje mame i bez brige pričati sa tobom kao da smo stali u vremenu i nikada nećemo odrasti.

To su bila vremena zar ne. Ta davna vremena kada smo skupa otkrivali nove poteze u borbenim igricama koje su nam naši roditelji zabranili. Kao da nas je bilo briga. Ti dani kada smo besramno bili skupa u WC-u, ti pišao, a ja prala zube, ali koga briga bili smo razmažena derišta koji su jedno u drugome našli sreću