"Dođi mi na grob"

Gledala ga je iz kuta prostorije, promatrala ga je onako nasmijanog i sretnog. Bila je sretna, kad ga je vidjela, zapravo ona je uvijek bila ponosna i sretna zbog njega. I onda kad su bili djeca pa sve do sada, taj osjecaj nije se promijeno. Ali to je sve, samo sreca i ponos. Zašto je onda bila tužna. Zašto mu se nije javila da je došla, zašto je imala strah da razgovara s njim, da ga pogleda u oči i kaže da je ponosna na svog najboljeg prijatelja, da je ponosna na onog dječaka iz ulice s kojim dijelila najljepše uspomene. Nikada nije dobro skrivala emocije pa tako i ni sada, imala je na licu osmjeh, koji je bio nalik djetetovu crtežu. Borila se sa suzama, nije zaplakala, ali htjela je, odgajana je na način da ne plače, ali ako već mora nek bude sama. Sada je čak imala želju zaplakati pred svima. Međutim način na koji se treba ponašati bio je duboko usađen u njenu podsvijest. Tako da je samo ostala u kutu prostorije, sa iskrivljenim osmjehom, sretna i ponosna (ljuta, tužna, bijesna i svaka emocija koja ide s tim). Sretna, zar ne?