Uspomene
Hodam, pokusavam ne misliti.
Skrenuti pogled i pronaci novu zanimaciju.
Lagan zrak u plucima kao tesko srebro.
Svaki novi udisaj, novi pritisak.
Lazna maska skriva prave osjecaje.
Osmijeh kristalno bijel, a dusa kao mramor crna.
Vec odavno izgubio sam sebe.
I tako hodam, pokusavam ne misliti.
Skrenuti pogled, pronaci novu zanimaciju.
Praviti se tup kad nekakvo prokleto drvo.
Sta cu?
Mozda tako jedino i mogu, kroz prste progledati, kao da ne postoje, sve one bolne oziljke koji sada tvore vjecno neizbrisive uspomene.