AMAJLIJA (Završena)

Bila je ona sačinjena od mnogo sitnih dijelova koji su bili povezani tanašnim nitima.
Godinama niti su postajale sve tanje i tanje no i dalje su držale sve dijelove skupa. Ona je i dalje bila cjelina.
A onda jedan trenutak.
Zaglušujući prasak.
I sve je bilo gotovo.
Niti su popucale.
Komadići su se raspršili i od djevojke je ostala samo ljuštura.
Okvir bez ispune.
Slika bez boja.
Priča bez riječi.
Djevojka je nestala.

Bio je on povrijeđen, ogorčen na svijet, ali ponajviše na sebe samog.
A onda je upoznao nju.
Slomljenu, plašljivu i povodljivu.
Prepoznao je njenu krhkost, osjetio njenu bol, shvatio njen strah i odlučio: dokazat će da je ona vrijedna truda, vrijedna borbe. Dokazat će to i njoj i cijelome svijetu.
Njena krhkost i plašljivost su u njemu probudili nešto što nikada prije nije osjetio: žudnju da ju sačuva, da ju zaštiti.
Baš kao amajlija, obećao si je zauzeti se za nju, ako se ona sama nije mogla zauzeti za sebe i zaštiti ju od svega što joj prijeti, pa čak ako ta prijetnja dolazi od nje same.