•Bijela vučica•

Zavijanje je odjekivalo poljima. Mjesec se nadvio visoko iznad svih.
Oči jedne bijele vučice su gledale pravo u njega. Divila mu se. A znala je da ga ne može dohvatiti. Mjesec je prestavljao neku apstraktnu ljepotu. Samo je mogla zamišljati tu ljepotu.
Ona nije zavijala. Bila je drugačija od svih ostalih. Ova sibirska zima joj je pristajala dobro. Nije bježala od nje. Čak šta više,trčala joj je u zagrljaj. U vjetru je nalazila spokoj,a u snijegu toplinu. Čudno,zar ne? Ali takva je ona. Posebna,čudna,drugačija...jednostvano bijela vučica.

"Možda i jesam postala hladna i daleka,ali to je ono što ti ovaj način života napravi. To je jedini način da opstaneš" - odgovorila mu je smireno i produžila dalje.
Bila je u pravu. Hladnoća i ravnodušnost su jedini način da opstaneš u svijetu kriminala i ruskih zima. Najjači opstaju, a slabići otpadaju. To je opšte poznato.
A,dođavola, njoj je sve to tako dobro stajalo. Baš kao i bijeloj vučici. A ubrzo je i postala jedna.
Kada ti oduzmu sve,kada ostaneš bez svega,ono što ti je stvarno ostalo i što je stvarno,jeste bijes,golemi bijes i želja za osvetom. Suze su odavno presušile i istrošile se. Spoznala je koliko je bila slaba i zbog toga je postala ono suprotno.
A sada je vrijeme da sav taj bijes i vatrenu želju iskoristi.