RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

Prolog
Previše je ružnog ostavila iza sebe i zaslužila je ove rijetke trenutke sreće i mira, sklupčana u sigurnosti njegovog toplog zagrljaja. I neće dozvoliti da joj ikada više netko ili nešto istrgne sreću iz ruku. Podigla je glavu s njegovih prsa zagledana u lice koje je odavalo mir i spokoj glave opušteno zabačene na jastuk. Duboko je disao i svaki otkucaj njegovog srca u nju je ulijevao novu snagu. Uživala je gledajući ga kako napokon spokojno spava, izmrcvaren nizom događaja koji su opasno prijetili da se ovo čarobno proljetno jutro nikad više ne ponovi. Zahvaljujući spletu dobrih okolnosti i uz puno sreće, sad su opet oboje ovdje gdje pripadaju. Jedno uz drugog, nerazdvojni zajedno. A tako je malo nedostajalo ...
Aleksandra se posve nesvjesno trzne i sa zebnjom joj kroz misli prelete svi nemili događaji koji su joj prethodnih godina život pretvorili u dramu, u borbu za opstanak. Obavijena hladnoćom, povuče prekrivač više prema bradi i čvršće se privije uz tamnoputog muškarca koji je mirno spavao pokraj nje, duboko i mirno dišući. Proljetni je povjetarac slavodobitno lepršao nad gradom, a ptičice su svojom razigranošću i veselim pjevom pozdravljale prirodu koja se budi.
Sklopila je oči i utonula u još jedan san. Dan će započeti bez njih dvoje, a oni će mu se pridružiti kad prespavaju sve ružne uspomene.