Libero 🔛 🖋

Alena je bila jedan od onih kockara koji nisu tragali za novcem, već za ljubavlju. Kockala se od malena i punile džepove pobjedama. Vremenom su džepovi postali dublji, ali ništa prazniji. Sve do njega. Do naočigled bezazlene igre. Igre čiji je bila krojač i taoc. Sve oko nje bilo je poput upozorenje da zastane, ali ona nije odustajala. Gradila je sporo, igrala se iskusno. Nedugo zatim dobila je udarac. Udarila je u zid sagrađen sopstvenim rukama. Razrušila ga brzo i ostala bez svega. Čak i onoga što nije stavila kao polog. Svega što je ikada željela.
Ostali su ožiljci. Jedna naučena lekcija. Plaćen ceh. Peh jednog igrača. Igrača koji je ratovao sa životom i pobjeđivao. Ali u zadnjoj igri život je sve poraze naplatio.
Nakon velike tragedije Aleni je život slomio duh. Umjesto kocke zagrijane u dlanovima, njeni prsti su vješto koristili olovku kako bi rušila druge živote i pustošila tuđa srca.
Izlaz iz sopstvenih ruševina, ona je vidjela u ponovnom okupljanju porodice svoga oca sa kojom su je dijelile decenijske razlike. Stoga se Alena zaputila među kraška polja, na strmoviti jug. Tamo gdje voda nije udarala od obalu, ali se vazduhom ipak širio miris morske soli. U grad vječno okupan suncem i dugim vinogradima. Trebinje. Da bi sebi kupila kartu bez povratka, Alena je dobila jasan zadatak. Imena Lazar. Muškarcu koji živi izolovan u kaštelu, među vinogradima, teško je prići.Kako bi sebi osigurala bijeg od sopstvenih duhova i bračnih zavjeta koji više nisu imali nikakvu smisao, Alena započinje još jednu igru, obećavajući sebi, posljednju. No, može li se uistinu od duhova prošlosti pobjeći? Alena će spoznati tek kada je ono od čega bježi, u mjestu gdje najmanje očekuje, sustigne.
Ono što prilikom prvog susreta Lazar i Alena ne mogu pojmiti, jeste da se njihova prošlost na bolan način prepliće.
A kada se posesivni duh željan iskupljena ispriječi između njih, nastaje priča koju kreira nebo.