»KORAČAJ UZ MENE«

Znala je ona tako. Sjediti pod starom, oronulom, škripavom drvenom prozoru. Bezumorno promatrajući zvijezde čijim je sjajem bivala obasjana. No nisu samo zvijezde obasjavale njeno tamnoputo lice. Ponekada bi se stvorio maleni izuzetak - valjkastog oblika, polako bi nestajao u plamenu svaki puta kada bi njene pune usnice povukle dim. Znala je ona, štetno je za nju, ali to ju je smirivalo, nju i njene misli. Mislila je da je drugačija, gledala je na sebe kao manu. Mrlju u njezinoj obitelji koja ju je kao malenu usvojila. Uvijek bi ona bila ta koja bi se isticala na obiteljskim fotografijama. Samo zato što je njena koža, nekoliko nijansi tamnija, nije prihvaćala koliko je zapravo posebna. Stidila se svoga izgleda. Problem nije bila kosa, visina, kilaža ili krivi nos...Problem je bila njena preplanula koža boje čokolade.
Nažalost, taj strah u samopoštovanju uvidjeli su njezini vršnjaci, te to koristili kao predmet sprdnje, neslanu šalu. Sve je znala, sve osim jednoga, njene sudbine. Nije znala što će joj ili koga dovesti vjetar u leđa njezine majke, koja ju je podupirala da izađe iz mraka. Da pokaže svijetu koliko sija, da je i ona važna! Njezina majka, uvijek, još od kada je dijete bila, znala joj je dati savjet kojeg bi Zoey upamtila. "Slušaj samo one želje koje dolaze iz tvoga srca, ne riječi koje dolaze iz prljavih usta ljudi koji te ne poznaju kao što tvoje srce poznaje tebe" Tako je Zoey, skupljala hrabrosti 17 godina, sve dok nije skupila dovoljno da prihvati majčin savijet i zaželi želju. I zaželjela je.....promjenu! Mnogi će vam reći: da je najbrža sila na svijetu svjetlost, no zapravo je želja! Koliko brzo dolaze promjene koje je srce tražilo? Reći ću vam...zapravo, prepustiti ću Zoey da vam kaže...