Kanta vrućeg pepla

-Mama... - Rekao je promuklim glasom dok mu se grlo punilo vlastitim suzama. Nikada nije volio plakati, uvijek su ga učili da kao muškarac, njegove suze ne bi trebale biti vidljive drugima ali dovraga, ovo je možda zadnji put da čuje njen glas. Sjetio se svakog trenutku u kojem je njegova mama bila kraj njega, sjećao se njena mirisa, mješavine starih novčanica iz banke, friške pite od jabuka i blagog jeftinog parfema s mirisom breskve. Sjetio se koliko ga je čvrsto znala grliti, koliko je nježna znala biti kada bi mu brisala još one dječje, dozvoljene, suze, kako bi ga poljubila u čelo i koliko joj je on puta rekao "svejedno", zakolutao joj očima i viknuo natrag na nju kada bi ona vikala na njega. Da je barem imao nešto više vremena, samo par sati više, samo par minuta više da umjesto tog ogromnog vanzemaljskog govna gleda u smeđe oči ispod naboranih kapaka koji je nosili težinu nezamisliva umora svakog dana kao dio svoje svakodnevnice. Oči svoje majke, da samo vidi nju, samo na sekundu. -Volim te.-
-I ja tebe volim, ne brini, sve će biti u redu.-
Nakon što je Zemlju poharala iznimno zarazna epidemija pretvarajući tek neke ljude u nadasve užasavajuće zvijeri vanzemaljskog porijekla dok bi drugi umirali ili od kandža ili od kiseline onih koji su prije manje od par dana bili njihovi netko. Tri godine ot početka epidemije vanzemaljci narodnosti Gongora s planeta Araksije stižu na Zemlju spasiti ono što je preostalo od čovječanstva. Ništa drugo no djeca i svega nekoliko tisuća onih stariji od dvadeset godina i na njima je da ih spase no suradnja će biti nešto teža što je to princ Bosillar očekivao i to ponajviše zbog upornosti jedne jedine Hodačice imena Danee.