Napušten

- Gospođo, jeste li dobro? - ugledala sam dječaka čistog, bijelog lica. Nisam mogla odgovoriti jer sam pala i nisam mogla da shvatim gdje se nalazim, niti šta se oko mene dešava.
Otvarala sam oči, dok su mi zrake sunca obasjavale lice.
- Dobro sam. - rekla sam dok sam ustajala s poda. Naglo sam ustala i krenula sam već svojim putem.
- Gospođo, ne mogu vas ostaviti, moram vas odvesti u bolnicu. Ne brinite, radim u jednoj bolnici koja se nalazi u blizini, tu ću vas odvesti. - rekao je mladić brižno.
- Ne, stvarno, dobro sam, hvala Vam. - opet sam mogla da padnem, ali me mladić uhvatio.
Pogledala sam malo bolje. Njegove plave oči poput čistog mora caklile su se na sunčevoj svjetlosti. Prepoznala sam ga.
To je moj sin.