Iznad Jablana

"Ne želim ovo, ne želim tebe, ne želim brak, ne želim djecu, ne želim voljeti."
"Zar sam tako loš, da ne želiš ni pomisliti da bi me mogla voljeti?"
"Ja volim."
"Samo ne mene?"
"Samo ne tebe."
"Voljela si, opet ćeš."
"Ne, ja još uvijek volim njega."
"Nema veze, meni ne smeta, ja tebe želim."
"Ja, ja, ne želim ovo."
"Ja tebe želim, ja tebe volim. Zar ne vidiš, da stojim pred tobom, ponižen sjenom drugoga čovjeka i ne marim. Zato jer te želim, nikoga osim tebe. Znaš li zašto?
"Ne znam i ne želim znat."
"Zato jer činjenica da bi mogla se udati za drugog čovjeka, ubija me i proklet bio ako bih dopustio da zavoliš opet a da to ne budem ja."
"Ti ne ćeš biti sretan sa mnom i ja neću biti sretna sa tobom. I ta žudnja koju imaš korak je od ruba mržnje, kad prijeđe, tada smo i ja i ti uništeni."
"Svejedno, povratka nema. Nakon danas, ne."
I znala sam da je u pravu, znala sam, ne mogu naprijed, a nazad, te mostove sam spalila najvećom mogućom buktinjom. Nemam gdje i ne ću nigdje, ja ne moram nigdje.