Jednom u LONDONU

Sekunde su prelazile u minute... minute u sate i sati u dane. Dane koji su prolazili u tuzi i jadu. Srce jedne žene biva slomljeno kao djevojka od strane muškarca kojeg je voljela cijelim svojim postojanjem... cijelim bićem. Dala mu je sebe na dlanu, svoje sate, svoje dane... svoje godine... i bila mu je spremna dati svoju mladost cijelu. Htjela je zauvijek biti uz njega i buditi se u njegovom zagrljaju.

Imala je nade.

Imala je snove.

Imala je sliku.

Sliku njih u zagrljaju svoje djece dok bivaju okruženi srećom i osmijehom. Svaki dan bih se budila s tom sliku i zamišljala ju prije spavanja dok su je njegove ruke grlile. S tajnim osmijehom bila je gledala burmu na ruci koja je pokazivala da cijela njemu pripada... dušom i tijelom.

Jednom joj je ta burma simbolizirala veliku ljubav koju su međusobno osjećali... a sada...? Sada... kada pogleda u svoj lijevi prstenjak, srce joj potone mrvicu dublje. Sada nosi burmu koju danima gleda i kako je to zlato nekada donosilo skrivene osmijehe sada donosi suze.

Sada je guši.

Sada ju boli.

I zbog te izgarajuće boli ona je izgubila sebe. Zatvorio ju je kao lastavicu u kavez i ona je postala samo puka sjena one djevojke koja je nekada bila.

Što bih ti učinila kada se ruke, koje su te povrijedile, ponude da te izliječe?