"Nosiš moj prsten na ruci, moje prezime, uskoro i moje dijete. Zar će biti važno sto je moj glupi brat u tvome srcu? Zapravo nemoj da mi odgovoriš ptičice. Obrisat ću svaki njegov trag s tvog tijela, tvoje duše i tvog srca. Možda na kraju od tebe ostane samo blijeda sjena žene koja stoji sada ispred mene kada završim sa tobom."
Slušavši kao tiho priča u pregib mog vrata dok mi dah polako zastaje, postala sam svjesna da nema izlaza. Neću moći pobjeći ovom čovjeku. Neću moći spasiti sebe i svoju ljubav. Neću uspjeti da se riješim Ariela Starka.
Dok moje misli lete na sve strane, osjećam kako lagano klizim niz zid, dok slana voda prijeti da natopi moje obraze i razmaže savršenu šminku. U trenutku kada sam pomislila da ću završiti na podu osjetila sam njegove ruke oko svog struka.
"Zapamti ptičice, uvijek ću biti tu da te spasim od pada. Ali ne zaboravi da sam ja taj koji te može i gurnuti sa ruba litice."
Bila je njegova jedina ljubav. Neko za kim je patio cijeli život. Bila je ona koja zbog koje je srce brže kucalo, a onaj stomak se uvrtao. Bila je ona koju je volio više od sebe, a zbog gluposti I mladosti ju je izgubio. Bila je ona prava. Neponovljiva. Jedina.